Nenadani kraj

Ovim putem obavješćujemo svu našu rodbinu, prijatelje i znance, da se naš dragi muž, otac, sin, djed i tetak, Željko Porobija, iznenada, nakon kraćih i teških pregovora, zaposlio u 48. godini života.
Obitelj Porobija je tako ostala bez hrabrog vozača, rafiniranog kuhara, pedantnog čistača i zabavne dadilje. Hrvatski je zavod za zapošljavanje izgubio svog stalnog posjetitelja, čovjeka kojemu nisu morali dati ni prebijene kune, jer je on bio sretan kad mu kažu toplo, ljudsko hvala i lupe mu štambilj o redovnom javljanju.
Time, s nemalom tugom u srcu, moramo obavijestiti svekoliko hrvatsko pučanstvo da ujedno prestaju i razlozi za dalje izlaženje ovog bloga. Željko je bio pun ideja, spreman unedogled nastaviti sa zabavnim situacijama iz realnog života nezaposlenih ljudi. Imao je spremno već tucet novih blogova, ali, zapošljavanje je,  kako to inače ne biva, bilo brže. Armija nezaposlenih u Hrvatskoj ostala je bez jednog od svojih najhrabrijih vojnika.
Međutim, i u tužnim trenucima poput ovog, ne treba klonuti duhom. Ako je i točno da je otišao jedan od svjetlih primjera među nezaposlenima, ako je i točno da je jedan blog prestao s radom, ipak je točno i to da se već danas na Zavod prijavilo barem stotinjak Željka, koji će svakako nastaviti njegovo djelo. Hrvatska bi trebala biti prepoznata i u svijetu kao rasadnik najpametnijih nezaposlenih ljudi na svijetu, a blogovi poput ovoga trebaju biti naš hrvatski brand, poput našeg pršuta, našeg turizma i naših hrabrih i dostojanstvenih političara.
Upravo nam ovi posljednji, naši narodni tribuni, daju nadu kako će blogera poput Željka, čak i s puno boljim diplomama od njega, biti na stotine tisuća. Možda ćemo, zahvaljujući mudrom vođenju naše zemlje čudesa, uskoro imati veću armiju nezaposlenih od vojske Sjedinjenih Američkih Država. Pomislite samo onda koliko je tu tek potencijala za blogove, možda i za cijele literarne dnevnike, kronike i anale, koji će obogatiti našu i svjetsku kulturu.
Napokon, odlazak Željka Porobije ne mora biti kraj. Mi smo kršćani, znamo da ovakvi odlasci ne moraju trajati vječno. Imamo ljude koji su sposobni vratiti nam Željka na Zavod, imamo nadu da ćemo, možda jednog već skorog dana, opet imati tu radost da čitamo Željkove dogodovštine, smijemo se njegovim molbama za posao, slušamo njegove neumrle intevjue sa službenicima Zavoda i opet proživimo sve ono čemu smo se radovali posljednjih deset mjeseci.
S tom vrlo realnom nadom, opraštamo se ne s jednim turobnim "zbogom", nego s prijateljskim i optimističinim "doviđenja". Doviđenja, Željko, vrati nam se što prije, Hrvatska treba nezaposlene poput tebe.

Put u svemir

Ja bih nešto obrtao, a ne znam točno što. Odoh u ispostavu za obrtnike, pa da vidim koje su mogućnosti. Htio bih nešto intelektualno, da ne moram baš raditi.
"Recimo, htio bih vršiti neke edukativne djelatnosti", objašnjavam ljubaznoj tajnici.
Tajnica unezvjereno gleda po jednoj golemoj knjižurini, poetično nazvanoj NKD 2007 s objašnjenjima. To je Biblija za obrtnike. A ja sam neokatekumen, pa se još ne razumijem u te igre brojki i slova.
"Nema!", kaže tajnica. "To rade institucije, a ne pojedinci", objašnjava.
"Hm", jedim se što mi odlazi jedan lijepi plan.
Mozgam i dalje, pa onda kažem:
"Ili, recimo, javna predavanja. Netko bi htio da nešto kaže u javnosti, unajmi mene, pa mi plati".
Opet se otvara knjižurina. Vrti glavom tajnica, vidim da je i to komplicirano.
"Nema ni toga, gospodine", kaže ljubazno, ali i pomalo suosjećajno.
Ja se ne predajem. Imam ja još dosta toga što znam raditi.
"Mogu pisati članke, eseje, knjige. Ima li toga?"
Ona već spretno okreće listove knjižurine, prelazi prstom preko svih onih zakučastih naziva, opisa i brojki. Ja već pogađam odgovor unaprijed.
"Nema! Žao mi je!"
Vadim posljednji adut iz rukava.
"Marketinško savjetovanje!", gotovo kličem.
"Imate djelatnosti kreiranja i provođenja promidžbenih kampanja; promociju proizvoda; oglašavanje..."
Ja uzdahnem.
"Ne, to nije savjetovanje, to je baš ono - rad...".
Već sam spreman na kapitulaciju. Ostaje mi još samo jedno rješenje.
"Dajte mi tu knjigu, da ja to vidim!"
Ona mi ju ljubazno pruža, ja šaram očima i prstom po stranicama.
U jednom momentu - otkrivenje! Posao o kojemu sam maštao još kao dječak.
"Evo, našao sam!!!", viknem, da su stakla ureda zazvonila.
"Što ste našli?", pita radoznalo tajnica.
"Pogledajte!", govorim glasom tragača koji je nabasao na špilju s blagom. Tamo u knjizi piše:
                                     51.22 Svemirski prijevoz
                                    Ovaj razred uključuje:
                                   – lansiranje satelita i svemirskih letjelica
                                   – svemirski prijevoz roba i putnika
Da, stvarno to stoji, ne izmišljam. Bit ću prvi Hrvat s ovakvim obrtom. Jest, još mi nije jasno kakvi se zakonski uvjeti traže. I tko je, recimo, nadležan da vidi ispunjavam li tehničke uvjete za to. Nadam se ne neki inženjer prometa.
Ma, briga me za te sitnice. Uskoro uspostavljam liniju Ivanec, Hrvatska - More tišine, Mjesec.
Biti obrtnik u Hrvatskoj nadilazi i vaše najluđe snove. Ostavite se tamo neke edukacije, pisanja i sličnih trica, od kojih se nitko nije najeo kruha. Iskoristite divne zakonske mogućnosti i već danas odletite u svemir.
Što dalje odavde....