utorak, 22. travnja 2014.

Nenadani kraj

Ovim putem obavješćujemo svu našu rodbinu, prijatelje i znance, da se naš dragi muž, otac, sin, djed i tetak, Željko Porobija, iznenada, nakon kraćih i teških pregovora, zaposlio u 48. godini života.
Obitelj Porobija je tako ostala bez hrabrog vozača, rafiniranog kuhara, pedantnog čistača i zabavne dadilje. Hrvatski je zavod za zapošljavanje izgubio svog stalnog posjetitelja, čovjeka kojemu nisu morali dati ni prebijene kune, jer je on bio sretan kad mu kažu toplo, ljudsko hvala i lupe mu štambilj o redovnom javljanju.
Time, s nemalom tugom u srcu, moramo obavijestiti svekoliko hrvatsko pučanstvo da ujedno prestaju i razlozi za dalje izlaženje ovog bloga. Željko je bio pun ideja, spreman unedogled nastaviti sa zabavnim situacijama iz realnog života nezaposlenih ljudi. Imao je spremno već tucet novih blogova, ali, zapošljavanje je,  kako to inače ne biva, bilo brže. Armija nezaposlenih u Hrvatskoj ostala je bez jednog od svojih najhrabrijih vojnika.
Međutim, i u tužnim trenucima poput ovog, ne treba klonuti duhom. Ako je i točno da je otišao jedan od svjetlih primjera među nezaposlenima, ako je i točno da je jedan blog prestao s radom, ipak je točno i to da se već danas na Zavod prijavilo barem stotinjak Željka, koji će svakako nastaviti njegovo djelo. Hrvatska bi trebala biti prepoznata i u svijetu kao rasadnik najpametnijih nezaposlenih ljudi na svijetu, a blogovi poput ovoga trebaju biti naš hrvatski brand, poput našeg pršuta, našeg turizma i naših hrabrih i dostojanstvenih političara.
Upravo nam ovi posljednji, naši narodni tribuni, daju nadu kako će blogera poput Željka, čak i s puno boljim diplomama od njega, biti na stotine tisuća. Možda ćemo, zahvaljujući mudrom vođenju naše zemlje čudesa, uskoro imati veću armiju nezaposlenih od vojske Sjedinjenih Američkih Država. Pomislite samo onda koliko je tu tek potencijala za blogove, možda i za cijele literarne dnevnike, kronike i anale, koji će obogatiti našu i svjetsku kulturu.
Napokon, odlazak Željka Porobije ne mora biti kraj. Mi smo kršćani, znamo da ovakvi odlasci ne moraju trajati vječno. Imamo ljude koji su sposobni vratiti nam Željka na Zavod, imamo nadu da ćemo, možda jednog već skorog dana, opet imati tu radost da čitamo Željkove dogodovštine, smijemo se njegovim molbama za posao, slušamo njegove neumrle intevjue sa službenicima Zavoda i opet proživimo sve ono čemu smo se radovali posljednjih deset mjeseci.
S tom vrlo realnom nadom, opraštamo se ne s jednim turobnim "zbogom", nego s prijateljskim i optimističinim "doviđenja". Doviđenja, Željko, vrati nam se što prije, Hrvatska treba nezaposlene poput tebe.

Nema komentara:

Objavi komentar