Pisanje molbi (u stvarnome životu)

Ako sam se u nečem izvještio, to je pisanje molbi. Gledam na Internetu brojne savjete o tome kako napisati to kratko štivo kojim pokušavate uvjeriti poslodavca kako ste upravo vi osoba za njega.

Nisu to loši savjeti, dapače.

Primjerice, lijepo započnite pismo s "Poštovani", a ne sa "zemljače", "Miki", "rođo" ili "hej!". Nemojte biti predugački i prepričavati sav svoj život. Ostavite se priča o djetinjstvu, a osobito ne pričajte koje ste sve razrede popadali.

Zatim, prilagodite svoju molbu poslodavcu. Što će reći – nemojte onu molbu za rad u autopraonici, poslati i na natječaj za konobara. Kafiću ne trebaju ljudi koji znaju četkati i polirati.

Sljedeće, budite pismeni. Ne morade niko da znade nakon samo jedne rećenice kakovi ste vi ćovijek.

Potom, pokušajte uvjeriti poslodavca da imate baš ono što on traži. Nemojte mu reći da je jackpot jedini kompjuter kojim se znate služiti. Recite da se kompjutorom služite svakodnevno – i to, tehnički gledano, nije laž. Usput, i mobitel je kompjutor, tako da ste vi gotovo pa informatičar. Nemojte da u molbi piše nešto drugo nego u životopisu. Drugim riječima, ako ste lagali u svom životopisu, pazite da isto to ponovite i u molbi. Ne može vam u jednom pisati da ste radili u praonici, a u drugome da ste radili u klaonici. To dvoje nije isto, ma štogod vam rekli u onom automat klubu gdje se igrate na jackpotu. I gdje su vas uvjerili da se upravo to traži na natječaju za informatičara.

E, sad, ja sam vam samo ponovio ono što ste oduvijek znali, uz malo življe primjere. Ali ima i stvari koje vam ovi internetski savjetnici neće reći. A ja sve to znam, jer sam napisao toliko molbi da bi ih mogao sakupiti u knjigu veću od Rata i mira (ne, to nije naslov video igrice). Dakle, prvo i prvo, jako je važno kome pišete molbu.

Ako pišete molbu nekom privatnom poduzeću ili obrtu, onda se držite svih ovih savjeta koje sam vam rekao. Samo razlikujte autopraonice od kafića i već ste na pravome putu.

Međutim, ukoliko pišete molbu nekom poduzeću u vlasništvu države ili nevladinoj udruzi, onda se radi o drugačijem umijeću. Dakle, ako ste vi taj kojemu su već unaprijed rekli da je primljen, onda napišite nešto ovako: "Štovani, javljam se na vaš natječaj i hvala vam što ste me primili."

Ali, što napisati u molbi poduzeću u vlasništvu države gdje vam nitko nije "prorekao" kako ćete biti primljeni? Nedavno sam se javio na jedan takav natječaj. No, dobro, uhvatili ste me, prijavio sam se na dosta takvih natječaja. I samo jednom sam dobio odgovor. On je toliko ilustrativan, da će vam odmah biti jasno kako u tom slučaju sastaviti molbu. I, kao što sam objašnjavao u ranijim blogovima, ovo nije nikakva izmišljotina. Kad jednom izmislite našu državu, više ništa ne morate izmišljati. Dakle, navedeni odgovor je glasio: "Štovani, hvala na iskazanom interesu za naš natječaj. Mi smo već unaprijed imali određenog kandidata u vidu, ali smo natječaj morali objaviti zbog zakonskih obaveza. Srdačan pozdrav!"

Stoga, ako još niste shvatili poruku, onda pročitajte pažljivo kako u tom slučaju treba sastaviti molbu, te s ovim uzorkom dolje napravite cut and paste (ne, to nije povlačenje ručice na jackpotu). Kratko i jasno, vaša molba u tom slučaju treba glasiti ovako:

PS: Ako još ne kužite, onda napišite bilo što. Dajte onoj preslatkoj curici od susjeda da vam nešto nažvrlja...

Internet Vam preporučuje

Danas ništa bez Interneta. Ljudi na njemu traže hranu, robu, prijatelje, ljubavi. Neki čak i posao. Gdjegod ima koja stranica s oglasima, ja se prijavim, pa kud puklo. Nikud ne ideš, samo pišeš i šalješ, i to besplatno.

Ima čak i stranica koje vam preporučuju određena radna mjesta. Vi napišete kakva vas radna mjesta zanimaju, a onda vam one prilično često šalju mailove s preporučenim radnim mjestima. Ja sam napisao da me zanimaju obrazovanje, ljudski resursi, PR, novinarstvo i slično, jer su to stvari iz kojih imam struku i iskustvo. Neki suludi softver onda lagano krčka moje podatke zajedno s ponudama s burze i na koncu mi iskemija sljedeće prijedloge:

- monter/ica vodovodnih cijevi.

- pripravnik/ica

- kuhar/ica

- djelatnik/ca u autopraoni

- voditelj/ica računovodstva i financija

- profesionalna spremačica

- radnik/ca u proizvodnji
I moj apsolutni favorit među prijedlozima:
- slastičar s osnovnim znanjem fotografije (m/ž)

Da, upravo tako, ništa od ovoga nisam izmislio. Ja se isprva obradujem kad vidim mail u svom inboxu, s naslovom: "Poslovi koji vas mogu zanimati". A onda uglavnom provedem par ugodnih trenutaka smijući se ponudama. Osjećam se kao djevojka koja čeka prosce, a stižu joj računi za struju. Politički korektni prijedlozi, sve u oba spola.

Mene te preporuke podsjećaju na jednu igračku iz negdašnjih zabavnih parkova. Gurnete dlan u neka "usta" i onda vam nakon pola minute izađe proročanstvo: "Pazite se šećerne bolesti. Vaša je ljubavna veza u opasnosti. Na poslu Vas čeka smanjenje plaće." Bilo mi je nevjerojatno da ta sprava zna sve tako o meni. Jedino što nije znala da imam samo 9 godina. Pa me nisu mučili ni šećer, ni ljubav ni plaća (i dalje me ne muče).

Ovaj internetski softver za traženje posla ipak ima malo više veze s mojim životom nego ona spravica. Primjerice, stvarno sam u mladosti kopao kanale u koje su onda polagali vodovodne cijevi. Zatim, uistinu sam bio i pripravnik, kao i svi vi koji imate barem dvije godine staža. Kuham, perem auto i čistim (čak sam ovo zadnje i profesionalno radio). Računovodstvo i financije sam morao nadzirati dok sam šefovao, a sada to radim i doma. Radio sam i kao radnik u proizvodnji, neka se i to zna. Kolače ne znam praviti, a fotografije samo osnovno. I, the last but not least, ova internetska zabava je besplatna. Ne traži kovanicu, kao ona igračka.

Uostalom, kakvo tržište rada, takvi i poslovi. Svejedno, meni ipak dođe da onome što mi šalje prijedloge i ja uzvratim s nekim protuprijedlozima za njegovo alternativno zaposlenje:

- djelatnik/ca u lutriji

- animator/ica nezaposlenih

- prodajni predstavnik/ca igara za djecu

- spam/trash mail technician/ica

I, možda i najbolja:

- idea consultant/ica za pisanje bloga.

Šanse su na vašoj strani

Ja uvijek zračim optimizmom, pa da malo i vas zarazim njime.
Evo, npr. matematika je na vašoj strani. Imate cirka 350 tisuća nezaposlenih, a otvoreno je nekih 4500 radnih mjesta. Što to znači? Pa, da trebate poslati otprilike 78 molbi (350000:4500 = 77.77777) i - posao je vaš! Ja sam već poslao 72 molbe i nestrpljiv sam zbog velikih izgleda da ću se uskoro zaposliti. To vam je kao i igranje lutrije - jednom vam mora upaliti, samo nemojte odustati od vaše omiljene kombinacije.
No, stvari postaju još izglednije kad shvatite koliko su zapravo mnogi naizgled komplicirani poslovi prilično jednostavni. I vi ih možete obavljati. Ne mislim sad samo na one standardne primjere - recimo, da biste radili kao saborski zastupnik, trebate samo znati podizati ruku; ili, da biste bili tajnik stranke dovoljno vam je sama činjenica da ste živi. Mislim i na poslove za koje se traži i formalno obrazovanje.
Recimo, što bi vam bilo teško da radite kao sudac? U suštini se radi o jednostavnom poslu. Ako, primjerice, neki ugledni građanin pregazi nekog neuglednog građanina, vi onda uglednom građaninu date uvjetnu kaznu. Time mu šaljete jasnu poruku da se mora popraviti. Ako nekog uglednog političara uhvatite s prstima u pekmezu, vi mu date društveno-koristan rad. Čime ujedno činite čudo dostojno onog Isusovog pretvaranja vode u vino. Jer ste od jedne inače beskorisne osobe načinili nekog društveno korisnog. Ako ugledni građanin napravi neki ispad - date mu opomenu razrednika. Svakome je potreban odgoj, a vaša je funkcija i ta da odgajate ugledne građane. Što s neuglednim građanima, pitate se? Jednostavno bacanje kuglice na ruletu dat će vam prilično precizan odgovor na pitanje koliko trebate odrezati. Vidite da nije teško, uvrstite i ovo u onu magičnu brojku od 78.
Ili, primjerice, sveučilišni profesor. Treba vam prvo poznavanje pisanja na kompjutoru. Zapravo, najviše trebate ovladati jednom komandom - cut and paste. Uzmete neki zgodan tekst iz nekog priznatog znanstvenog rada (upitajte svoje studente koji su to radovi), označite ga, pritisnete u gornjem lijevom kutu komandu "cut" i onda u svoj prazan dokument premjestite taj tekst u svoj rad komandom "paste". I treba vam još umijeće čitanja naglas, kako biste mogli držati predavanja. U davanju ocjena vam također može pomoći onaj maloprije spomenuti rulet, samo uzmite neki s pet polja. I to je sve što vam treba. Za naprednije, na Internetu možete naći program "nonsense generator", koji vam u tri minute sastavi rad od 50 stranica s grafikonima i tablicama. Nemojte se libiti to čitati pred studentima i kolegama, oni vas ionako ne slušaju.
Na koncu, ja poznajem i liječnike kojima jednostavno dođete, kažete što vam fali i koji vam lijek najviše odgovara, pa vam on to lijepo napiše (točnije, nažvrlja). I čega tu ima što i vi sami ne biste mogli raditi? Nije teško biti ni zubar - prosječan Hrvat ima 14 zubiju i ne ide nikada kod zubara. Jer se boji da će mu izvaditi i to malo zubi što još ima. Vaše je samo da čekate pacijente koji se ionako neće nikada pojaviti.
Uglavnom, ne odustajte. Nemojte slušati one koji vam kažu da je većina ponuđenih poslova jedva malo bolja od onih koje su nudili Nijemci u prošlom svjetskom ratu. Niti one koji vas obeshrabruju s "provjerenim" informacijama kako je većina dobrih poslova već unaprijed rezervirana (ali moraju izaći na natječaj zbog zakona). Imate svoju brojku - 78. Ispunite je i posao je vaš!
I meni sada pada na pamet da osnujem agenciju za savjetovanje nezaposlenih. Vidite i sami da se radi o prilično jednostavnom poslu - malo matematike, malo primjera iz života i to je to!

Sam svoj gazda

Na sajmu poslova u Varaždinu organizira se i radionica o samozapošljavanju. Dvije gospođe objašnjavaju nam kako pokrenuti vlastiti biznis. Jedna ima isti glas kao moja bivša učenica. Ona kojoj sam stoput morao objašnjavati istu stvar iz logike. Sad mi sve to zvuči kao da sada ona meni drži lekciju. I ja se pomalo gorko smijuljim u sebi.

Natiskalo se nas tridesetak, čak se vodi evidencija tko je tu. Nećeš dobiti nikakve poticaje od Zavoda ako te nema na ovakvim predavanjima. Gospođe nam s prezentacije čitaju razlike između obrta i trgovačkog društva, te između d.o.o. i j.d.o.o. Ima to isto i na Internetu, ali, hajde, da to čujemo uživo. Gomila tehničkih detalja, no ja brzo počinjem hvatati poantu.

Dakle, ovako – primjerice, otvoriš obrt. Prvo što radiš jest da platiš za mirovinsko i zdravstveno, oko tisuću kuna. Čak i ako nisi ništa zaradio. Plaćaš i sve račune za struju, vodu i materijale. Ukoliko si uzeo kredit od banke, platiš i to. Onda, ako imaš radnika, daš i njemu plaću i sve doprinose. Ako si imao sreće prodati neki proizvod ili uslugu, plaćaš PDV. I poreze na svoj dohodak. Toliki su da ne znaš isplati li se zaraditi malo ili puno. Ako zaradiš malo, mali je porez, ali mali ti je i dohodak. Ako zaradiš puno, veliki ti je porez, pa ti onda opet bude mali dohodak. I kada sve to platiš – daš sebi koliko ti ostane. Ah, da, ako imaš strojeve, ostaviš nešto za amortizaciju. Uglavnom, otvoriti obrt znači prije svega plaćati. Prije no što išta naučite, ovladajte umijećem ispunjavanja uplatnica. A ako nešto ne platiš – jamčiš, kaže Zakon, svojom imovinom. Odnosno, ostaneš bez nje. Ne mogu ti uzeti kuću ili radionicu, ali te mogu ostaviti bez gaća. Pa ti nastavi obrt bez gaća.

Još je zabavnije ako otvoriš trgovačko društvo. Tu ćeš platiti PDV i prije no što naplatiš uslugu. Recimo, prodaš nekom trgovačkom lancu tonu soka. Odmah dvjesto pedeset litara šalješ kao PDV. Tvoj mali dar državi, da jadna ne ožedni. A za sok kad plate, plate. Ako je tvoje trgovačko društvo jednostavno, onda moraš izdvajati lavovski dio dohotka kao neku pričuvu. Ako ti društvo nije jednostavno, onda prvo platiš 20 tisuća kuna, pa osnivaš društvo.

Ukratko, želite li biti samostalni biznis, trebate imati sklonost davanju poput svetog Franje i sklonost trpljenju poput svetog Lovre. Onog što su ispekli na ražnju.

Shvaćaju sve to i ostali slušatelji. Pognute glave, zamišljeni isplati im se uopće ulaziti u bilo kakav biznis.

A gospođe objašnjavaju: "Trgovačko društvo može osnovati nekoliko osoba, no samo jedna od njih može biti direktor. On je taj koji nosi glavne ovlasti."

I onda ide trenutak prosvjetljenja. Kažu: "Pazite koga ćete uzeti za direktora, jer mogu kasnije nastati komplikacije. Imali smo slučaj da su trgovačko društvo osnovale mama, njezina kćer i zet. I zeta su postavili za direktora. U međuvremenu se mama i zet posvadili i sad on ne daje plaću svojoj punici. I ona mu ništa ne može, jer on je direktor."

U tom trenutku, dižu se glave nekolicine muškaraca. Oči im naglo zasjaje, osmjesi se razvlače preko lica.

Tko kaže da se u Hrvatskoj ne isplati započeti biznis? Za sve vas koji imate problema s punicama, ovo je idealno poslovno okruženje za vas. Jest, odrapit će vas oni iz porezne, otići će vam novac, a da ga niste ni vidjeli, ali trenutak kada svojoj punici kažete da joj nećete dati plaću je neprocjenjiv.

Sav vaš trud i muka konačno bivaju naplaćeni.

A tko je meni, uostalom, kriv što imam dobru punicu?

Referendum

Referendum

Luka i ja sjedimo kod Mireka doma, pijuckamo neki čaj od đumbira i filozofiramo. S obzirom da Luka i ja nemamo posla (oba teolozi), a Mirek radi za državu – imamo vremena za filozofiranje. Da netko hoće sve to zapisati, imali bi već više spisa od Hegela.

U jednom trenutku, Luka se lupi po čelu i kaže nešto kratko i nejasno:

"Pa, da, referendum!"

"Kaj, referendum?", pita Mirek.

"Što, referendum?", pitam ja.

Nama, inače, već pun nos referenduma. Svi pišu i govore ZA ili PROTIV, a mi bi da sredimo prvo svoju situaciju. Imamo svoje obitelji, kasnije ćemo se brinuti o tuđima.

Luka se dao u objašnjavanje:

"Referendum protiv nezaposlenosti. To mislim. Nije li to sjajna ideja? Da tražimo promjenu Ustava i ubacimo članak da svaki građanin Hrvatske ima pravo na rad. Eto, to. Imali bi odmah i široku mrežu volontera, pa, vrapca mu, ima nas već 350 tisuća."

"Dobra ti je ta s mrežom, ali pravo na rad već je dio Ustava", objašnjava Mirek. "U članku...." gleda u mene, ja sam mu u srednjoj školi predavao lekciju o Ustavu. Još o onom Božićnom, kojega su onda mijenjali u dvadeset godina češće nego Ameri svoj u dva stoljeća.

"Ne znam koji je članak, negdje na početku", pravdam se. "A i čemu taj članak? Imamo pravo, ali ne i mogućnost..."

"Onda", nastavlja Luka, "da ubacimo u Ustav odredbu kako makar jedan član obitelji mora raditi?" Jer su i on i žena mu nezaposleni. Meni barem supruga radi.

"Ma, daj", buni se neoženjeni Mirek, "kaj s onima koji nemaju obitelji?"

"Onda bi se ljudi radije ženili i udavali", ne da se Luka.

"E, ja se neću ženiti", protivi se Mirek. "Pa ubacite u Ustav kaj god hoćete."

"Čekaj", smirujem ja situaciju, "ne kaže čovjek da se ti moraš ženiti. Jedino ti sad u Ustavu stoji da se ne smiješ ženiti za dečka", nastavljam svoje davno završeno predavanje o Ustavu.

"A i tih referenduma mi je pun nos. Prošao ovaj o braku, a već ide onaj o ćirilici, pa onda tko zna koji sve ne", maše prstom Mirek.

To je već pokolebalo Luku. Onda se ipak nekako prene iz letargije i kaže Mireku: "Zovi svog susjeda Štefa ovamo. Da njega pitamo. On je glas naroda."

Mirek isprva odbija, pa onda popušta. Dolazi Štef, promatra nas ispitivački.

"Evo, gospodine Stjepane", učtivo će Luka, "što vi mislite o tome da organiziramo referendum kojim bi tražili jamčenje prava za nas nezaposlene?"

Štef gleda par sekundi, nije siguran je li Luka to ozbiljno. Onda odrješito kaže:

"Ma, ostavite se vi dečki referenduma. Odite si vi nekaj delat i zaradit peneze".

Luku je to definitivno pokolebalo. Ne vrijedi što je već iskombinirao cijelu mrežu volontera i sve ostalo. Kome trebaju još i nezaposleni i njihova prava?

Malo tako šutimo, a onda se javlja Mirek s pomirljivom porukom:

"Ma, daj, Luka, pa imaš već u Ustavu sve kaj ti treba. Imaš pravo na rad. Imaš pravo vjenčati se za osobu suprotnog spola. I uskoro ćeš imati i pravo da pišeš latinicom. Kaj bi ti još više htio?"

I kad malo logički razmislite – pored tolikih prava koja mi nezaposleni imamo, nije čudo da brojčano svakodnevno rastemo.

Zaštićeni smo ko lički medvjedi.

Jedan na jedan

Dakle, nas nezaposlene savjetuju sa svih strana. Web stranice su prepune svakakvih savjeta. Kako da napišete CV. Nemojte pričati o svojoj prvoj ljubavi, poslodavca to ne zanima. U molbi recite u čemu ste stvarno dobri, a što ima veze s poslom. To što kuhate vrhunsku sarmu neće zanimati tvrtku za prodaju informatičke opreme. I moj omiljeni savjet: nemojte na razgovoru za posao imati slušalice u ušima. Jer ćete namjesto pitanja poslodavca, čuti Rihannu. A nema posla kod nje. Samo slijedite ove jednostavne upute i posao vam je nadomak ruke.

No, imamo i mi svoje individualne savjetnike, naše duhovne vodiče kroz tamni svijet nezaposlenosti. Moja je savjetnica mlada i simpatična službenica Zavoda, koja pripada onom rijetkom sloju mladih što su dobili posao odmah po svršetku školovanja. Dobro, priznajem, više bi mi godilo kad bi me savjetovao netko tko je prošao isto što i ja. No, u kulturi u kojoj su glavni savjetnici za brak oni koji se nisu nikada ženili, nije zgoreg da nezaposlene savjetuju oni koji nikada nisu bili nezaposleni. Kod nas siti znaju sve o gladnima.

Na prvom savjetovanju revno je bilježila što ja sve to znam i kakvo radno iskustvo imam do sada.

Ja joj rekoh da sam radio sve – od pomoćnog kuhara i zaštitara, preko prosvjete do glavnog administrativca.

- Imate diplome za to?, pita ona.

- Čudno, ali za pomoćnog radnika vam ne daju diplomu. Čak vam ne daju diplomu ni za glavnog administrativca. Imam samo diplome za rad u školi i na fakultetu.

- Znate li engleski? - upitala me.

- Studirao sam tamo, pa sam to morao znati. Njima slabo ide naš hrvatski, ne znaju ni moje ime izgovoriti kako valja.

- I gdje sve mislite tražiti posao?

- Hm, osim profesure, mogu, primjerice, biti novinar.

- Ali nemate novinarski fakultet?

- Ne, nemam. Kao što ga ni deset najboljih novinara Hrvatske nema. Ako mislite da ne bih znao održati intervju s nekom starletom – u pravu ste. Ali bih znao održati intervju s nekom pametnom osobom. I napisati kolumnu, ili blog. I to na pravilnom hrvatskom.

Prešutio sam joj da ću se u svom blogu malo zezati na njen račun.

- I još nešto?

- PR. HR. Sve sam to morao savladavati da bih radio to što sam radio. Sve što uključuje vođenje timova, pravljenje projekata, prezentiranje, individualno savjetovanje.

- Imate diplome za to?

- Pitali ste me što znam raditi. A inače imam hrpu diploma i eto mene na Zavodu. Znam i prevoditi, preveo sam do sada knjigu i pol i dosta članaka. A nemam diplomu za to, čudo od djeteta, što ćete.

Onda je konačno uslijedilo ono zbog čega se ovo zove savjetovanje:

- Znate, morate aktivno tražiti posao. To je ono najbitnije. Javljati se na sve oglase. Napisati CV. Pisati molbe i to specifične molbe.

Tada sam doživio trenutak samospoznaje. Znate ono "aha" iskustvo? Ja nisam Christiano Ronaldo. On ne mora aktivno tražiti posao. Mora čak bježati od njega. Isključi i telefon i mobitel, jer ga stalno zivkaju razni menadžeri, šeici i slični. Stalno mu stižu nemoralne ponude.

- Dobro – svečano sam obećao – tražit ću aktivno posao.

Ogroman je trud preda mnom. Jer toliko ima ponuda na burzi rada, da ću morati stalno pisati molbe.

I onda se dogodio najljepši trenutak u mojoj besposličarskoj karijeri. Dobio sam knjižicu nezaposlenog! Znate, ja nisam imao sreće u ona vremena kad su se dijelile partijske knjižice. Posljednja koju sam imao bila je ona iz sveučilišne biblioteke. A sada, evo, nakon toliko godina, opet imam knjižicu. S potpisima i pečatima.

Stavio sam je u prednji džep košulje, tako da je svi mogu vidjeti. Upravo je isteklo mojih trideset minuta savjetovanja. Izašao sam ponosan i prosvijetljen.

Grupno savjetovanje - ovaj put na javi

Nije me izdao osjećaj da će na javi ipak biti sve drugačije nego u snu. Smjestili su nas u podrumsku učionicu. Ona više liči na preuređeno atomsko sklonište. Očito je objekt građen u vrijeme kada je postojala procjena da bi Rusi ili Ameri mogli baciti atomsku bombu na Ivanec, strateški vrlo bitnu točku u hladnoratovskom nadmetanju. Čisto da znate – u slučaju atomskog rata, nezaposleni će biti možda i jedini preživjeli stanovnici Ivanca. Koji će i nakon nuklearne apokalipse ostati nezaposleni – jer, gdje će tek onda raditi?

Prostorija je bila dosta tamna, a s obzirom da nas se u nju smjestilo tridesetak nas uskoro nije bilo dovoljno ni stolica ni kisika. Ja sam već počeo disati na škrge.

Savjetovanje je vodila jedna teta pedesetih godina. Prvo je krenula prozivka: "Ambrušec!" "Ovdje!", "Jurgec!" "Tu", "Korpar!", "Prisutna!", "Pižeta!" "Tu sam" "Porobija!" "Ovdje!", rekoh. "Ti nisi odavde?", upitao me neki čovjek u klupi iza. "Ne, ja sam iz Maruševca, tamo su takva prezimena", odvratih. "Posavec", nastavila je teta prozivku. Zavladala je šutnja. "Stjepan Posavec!" viknula je jače. Nitko se nije javio. "Dakle, njega nema već drugi put na ovom savjetovanju!", reče i prekriži njegovo ime. "Ako vas nema na ovim savjetovanjima, vi gubite pravo nezaposlenog", dodala je hladno i upozoravajuće, kao zatvorski čuvar koji je upravo ustrijelio zatvorenika u pokušaju bijega.

Onda mi je pala na pamet ideja kako bih ja riješio problem nezaposlenosti u Hrvatskoj. Pozivao bih nezaposlene na grupna savjetovanja u npr. 10 ujutro. Oni bi tada došli, a ja bih održao savjetovanje u 9. I sve ih onda prekrižio zbog nedolaska. Vjerujte mi na riječ, ja nisam političar koji daje lažna obećanja. Ako mene izaberete za premijera, najkasnije u roku od tri mjeseca Hrvatska više neće imati nezaposlenih. Metoda je toliko jednostavna da se stvarno pitam kako to da nikome nije već pala na pamet. Uostalom, kako i sami vidite, ni bacanje atomske bombe neće riješiti pitanje nezaposlenih.

Onda je ona teta uključila grafoskop, koji je, pretpostavljam, posuđen iz Muzeja stare tehnike i narodne radinosti. Na foliji je pisalo velikim slovima:

Nezaposlena osoba je osoba u dobi između 15 i 65 godina života koja:

• je sposobna ili djelomično sposobna za rad,
• nije u radnom odnosu,
• aktivno traži posao i
• raspoloživa je za rad.

I onda je teta predavačica rekla:

"Nezaposlena osoba je osoba u dobi između 15 i 65 godina života koja:

• je sposobna ili djelomično sposobna za rad,
• nije u radnom odnosu,
• aktivno traži posao i
• raspoloživa je za rad."

Zvuči vam poznato?

Jedino je još dodala da vlasnici i direktori tvrtki također nisu nezaposleni. "Ako je to netko od vas, onda on ne može biti prijavljen na Zavodu". Ja sam napeto iščekivao hoće li ustati neki gospodin u sivom odijelu s kožnom aktovkom i uvrijeđeno napustiti skup. No, moja je mala prognoza da ćete na Zavodu prije vidjeti Tyrannosaurusa Rexa kako izvodi pačji ples nego vlasnika ili direktora tvrtke.

I ostatak savjetovanja išao je istim obrascem. Prvo natpis na foliji, pa onda glasno čitanje istog. Ima to svoju logiku. Ako ste nepismeni, pratite usmeno predavanje. Ako ste gluhi, čitate s folije. Jedino je grafoskop brujio sve jače, pa u jednom momentu crkao. Muzej stare tehnike ostao je bez vrijednog eksponata. Time je skup bio završen, jer teta nije imala odakle čitati tekstove.

Iz svega sam shvatio kao glavnu poruku da se moram poprilično potruditi kako bih bio nezaposlen. Moram redovito dolaziti na grupna savjetovanja. I ne smijem biti vlasnik ili direktor tvrtke. Čvrsto sam sebi obećao da ću se držati i jednog i drugog. Inače više neću biti nezaposlen. I što ću onda raditi?

Napuštajući zgradu Zavoda vidjeh ploču na kojoj piše da se tu nalazi i mjesni ogranak jedne velike političke stranke.

"Baš je to prikladno", pomislih.

I oni će preživjeti atomski rat.

Besposličarski san

Noć prije odlaska na grupno savjetovanje usnio sam čudan san.

Sanjao sam da sam u nekoj velikoj, svijetloj sobi, sa stolicama poredanim u krug. Tu sam i ja sjedio, zajedno s još jedno desetak meni nepoznatih ljudi. Jedino sam prepoznao Jacka Nicholsona, izgledao je kao iz filma Let iznad kukavičjeg gnijezda. Odmah sam shvatio, a da mi to nitko nije ni rekao, da sam na grupnom savjetovanju za nezaposlene. Sve je izgledalo jako stvarno.

Jedna sredovječna žena dobroćudnog izgleda, s velikim pozlaćenim naočalama, uprla je svoj pogled u mene i rekla mekanim glasom.

"Danas među nama imamo jedno novo lice. Hoćete li ustati i predstaviti nam se?"

"Ja sam Željko i ja sam..." I tu mi je zastala knedla u grlu.

"Da?", blago me je pogledala ta žena. "Slobodno recite, nemate se čega stidjeti. Ovdje su svi poput vas. I sama sam u mladosti prošla što i vi."

"Ja sam...", otezao sam. Pa se konačno ohrabrio: "Ja sam nezaposlen!"

"Dobro došao, Željko", unisono su odgovorili ostali prisutni. Jedino se Jack Nicholson cerio.

"Mi te svi ovdje razumijemo. Mi smo kao ti", dobroćudno mi je rekao neki maleni, odeblji čovjek. Pružio mi je ruku: "Ja sam Francek, doktorirao sam marinobiologiju Panonskog mora. Odavno sam bez posla. Presušilo more, presušio posao."

"Lijepo, Željko, recite nam kako se to dogodilo? Kad ste primijetili da ste nezaposleni?", nastavila je voditeljica.

"Počelo je", rekoh, "malo po malo. S vremena na vrijeme bio bih malčice nezaposlen. Mislio sam da to nije ništa ozbiljno, svi mi to ponekada radimo. Onako, u posebnim prilikama, uglavnom u društvu. Onda sam, nesvjesno, počeo sve češće i sve više biti nezaposlen. I to čak kad i bih ostao sasvim sam. Neki su me prijatelji upozoravali, ali ja nisam mario. Mislio sam da se mogu disciplinirati i stati kad treba. A onda sam jednog jutra pogledao sebe u ogledalo i.... shvatio da sam nezaposlen. Najteže mi je bilo kad mi je vlastita kćer rekla u brk: Pogledaj se, ti si trešten nezaposlen! I sad sam tu..."

"Ti si, dakle, ovdje dobrovoljno?", promrsio je Jack Nicholson. "Ne moraš biti ovdje, ali si ipak tu?"

"Ne budi tako ciničan. Svi smo mi ovdje isti", rekla je mlađa ženska za koju sam kasnije čuo da se zove Jadranka i da je stručnjak za starozagorsku književnost. Dosad je nakupila tek tri mjeseca radnog staža, u nekom lepoglavskom kafiću.

"Svi mi imamo slične priče, je li tako?", reče voditeljica pogledavši ostale. "Evo, Josip je završio partijsku školu u Kumrovcu i ne radi još od 1990. godine."

Onaj Francek je na to dobacio: "Zaposlit će se on čim se opet vrate njegovi!"

"I ti ćeš se zaposliti čim ti se vrati Panonsko more", uzvratio je Josip.

Voditeljica se nakratko namrštila i onda nastavila s predstavljanjem ostalih: "Marta je fonetičar i traži posao već deset godina. Stjepan je stručnjak za jugoslavenske narodne vezove. I da vas ne nabrajam dalje. Dok se ne zaposlite, prilično ćete se dobro upoznati."

A onda nas je prošarala pogledom:

"Što smo naučili da je prvi korak? Onaj koji obavezno moramo napraviti."

Svi su gromko uzvratili: "Shvatiti da smo nezaposleni!"

"Točno. Hajdemo sad svi to hrabro izgovorimo. Izbacimo to iz sebe. Prestanimo se praviti da ne vidimo. Hajdete i Vi, Željko. Samo hrabro i glasno."

"Mi smo nezaposleni! Mi smo nezaposleni! Mi smo nezaposleni!", uglas izgovorismo mantru.

Potom je nakratko zavladala tišina.

"Osjećate li se sada svi malo bolje? Vi, Željko?"

"Da, osjećam se oslobođeno. Ja sada znam tko sam. Hvala vam!"

Onda je pogledala na sat i obznanila: "To je bilo sve za danas! Vidimo se sljedeće srijede."

Uzela je u ruku neko zvonce i njime snažno zazvonila.

Upravo me taj zvuk i probudio. Zvonila je moja budilica. Bilo je tek 10.30. Ali danas moram ustati ranije.

Spremio sam se i otišao na grupno savjetovanje.

PS: Može i malo glazbe? Ovaj put malo rockerskije.

https://www.youtube.com/watch?v=yyfNHlqymP8

Jedinstven slučaj

Nisam vam ispričao najzanimljiviji dio dijaloga sa službenicom zavoda. To je bio trenutak kad me je upitala što sam po zanimanju.
- Svećenik, rekoh.
Uspio sam zadobiti njezinu pozornost. Vjerojatno bi se manje iznenadila da sam rekao: "Ja sam John Lennon. Odglumio sam vlastitu smrt i došao u Ivanec osnovati nove Beatlese." Ili: rekao: "Ja sam drug Tito. Želim vidjeti jeste li skrenuli s moga puta."
Ipak je progovorila nakon svega par minuta šutnje.
- I sada otkazujete svećenički obrt?
- Da, otkazujem obrt.
Mislim da sam sada zadobio i vašu pozornost. Otkazujem svećenički OBRT? Da, dragi moji, dobro došli u Republiku Hrvatsku, zemlju s najljepšom obalom i djevojkama. I najzanimljivijim zakonima na svijetu. Jer, ja sam bio zaveden u evidenciju obrtnika. Svećenici su, prema našim propisima, obrtnici. Netko s genijalnim smislom za humor, razmišljajući o tome u koju kategoriju da nas strpa, došao je na jednostavnu ideju da se tu radi o obrtu. Velečasni Željko Porobija, obrt za spašavanje duša. Molitve, obredi, propovijedi. Po povoljnoj cijeni, stalnim mušterijama poseban popust. Krstite svoje dijete i sahranite svoju baku gratis. Tri propovijedi po cijeni dvije. Mogućnost plaćanja u ratama.
- Zašto sada otkazujete obrt?
- Kriza je. A i ubija konkurencija, objašnjavam. Kinezi nas satraše. Nude propovijedi, molitve i obrede po triput jeftinijim cijenama. Jest da je pola na kineskom i da miješaju Budu i Isusa, ali to se najbolje prodaje po hipermarketima. Tako nekako joj objašnjavam.
- Hm...., mozga službenica. A što ste po obrazovanju?
- Završio visoku obrtničku za svećenike, odgovaram.
Sad mi baš leži sarkazam.
- Mislim, jeste li diplomirali, magistrirali, što...?
- Doktorirao sam, ako Vam što to znači.
Ona klika bjesomučno po kompjutoru. Upisuje moje podatke, pretražuje registre.
- Mi ovdje nemamo takvog, konstatira pobijeđeno.
- Nemate takvog? A ja sam mislio da u Ivancu imate barem dvadesetak bivših svećenika s doktoratom teologije.
- Eh. Što znate raditi?
- Kuham, sviram gitaru, držim predavanja, i još štošta drugog.
Ona me pozorno promatra, ne zna je li ja to ozbiljno ili se zezam. Ja je pozorno promatram, ne znam je li ona to ozbiljno ili se zeza.
Prolazi još par trenutaka šutnje i onda ona ozareno kaže:
- Vi biste trebali ići na savjetovanje.
- Već sam to prošao, odgovaram. I psiholog je digao ruke.
- Ne, ne to savjetovanje. Savjetovanje za posao. Prvo na grupno savjetovanje, pa onda na individualno. Da se bolje pripremite za traženje posla. Kojeg ste dana slobodni?
Ona se to i dalje izmotava na moj račun. Kojeg su dana nezaposleni zauzeti?
Ubrzo se ona i sama dosjeti.
- Je li može sutra u 11.30? Nije Vam rano, pretpostavljam?
Za nju sam ja besposlena lijenčina koja spava do podneva.
- Navinut ću sat da zvoni ranije, kažem pristajući na njezinu sliku o meni.
- Onda se vidimo sutra na grupnom savjetovanju.
- Vidimo se, obećavam.
I odlazim, blago mučen radoznalošću što me na tom grupnom savjetovanju čeka.

Prvi dan na zavodu

1. srpnja 2013. Hrvatska je ušla u EU.
Istog tog dana ja sam ušao u Zavod za zapošljavanje (HZZ). Jer mi je dan ranije istekao otkazni rok.
- Dobar dan, ja bih se prijavio, rekoh.
I onda su krenula pitanja posuđena iz Monty Pythona.
- Jeste li nezaposlena osoba?, glasilo je prvo u nizu.
Ja objašnjavam da mi je upravo jučer istekao otkazni rok.
- Primate li možda obiteljsku mirovinu?
Drugim riječima, jesam li udovac sa ženinom mirovinom.
- Ne primam nikakvu mirovinu. Žena mi je, hvala Bogu, živa i zdrava.
Mislim, ono, da primam mirovinu, sad bih sjedio u kafiću i lamentirao zbog današnje mladeži i loših Dinamovih igara. I sjetno gledao izblijedjele fotografije pokojne supruge.
- Jeste li možda direktor nekog poduzeća, trgovačkog društva ili vlasnik neke tvrtke?
Ok, sad sam već odlučio biti ironičan. Pitam:
- Koliko se vama na Zavod javi direktora poduzeća i vlasnika tvrtki?
- Pa, ja to moram pitati, takva je procedura, pravda se tajnica.
Vidim da nema svrhe razmišljati o smislu ispitivanja. Podsjetila me na jednog policajca koji je prije jedno desetak godina ušao u moj ured i hladno pitao: "Jeste li možda na prostoru vašeg kampusa vidjeli Antu Gotovinu ili nekog od njegovih jataka?" Da, stvaran događaj, ne izmišljam. "Gotovinu nisam vidio već par godina, a pojma nemam tko su mu jataci", rekao sam. "Znate, takva je procedura", objasnio je policajac i otišao dalje loviti Gotovinu. Sumnjam da je to taj koji ga je ulovio. Uglavnom, procedura je izgovor da upitate nešto glupo.
- Imate li registrirani obrt?
- Nemam, odgovaram.
Ima ona i boljih pitanja:
- Ispunjavate li možda uvjete za starosnu mirovinu?
Eh, to me je već pomalo uvrijedilo. Mislim, poznajete me. Izgledam li vam kao netko tko bi trebao ići u starosnu mirovinu?
A onda ide i sasvim suprotno pitanje:
- Jeste li možda učenik ili redovan student?
Njoj baš teško ide s određivanjem koliko imam godina? Negdje između 15 i 70. No, dobro, ovo me nije naljutilo, godi mi da netko misli da sam tako mlad. A u stvarnosti, imam tijelo sedamdesetogodišnjaka i mozak petnaestogodišnjaka.
A predstava s ispitivanjem se nastavlja:
- Jeste li radno sposobni? Imate li kakvo ograničenje zbog problema s tjelesnim ili duševnim zdravljem?
- Neograničeno sam radno sposoban, odgovorih. Mislim, nije baš da bih mogao po cijeli dan nositi cement, ali sve ispod toga je sasvim u redu.

Da joj kažem da sam malo drmnut? Neću.
- A tražite li posao?
Sad sam već postao bezobrazan.
- Ne. Samo novac.
Nisam je uspio zasmijati. Pogledala me značajno i dala konačnu dijagnozu:
- Vi ste onda nezaposlena osoba.
I time sam uveden u onaj golemi registar svih onih koji nisu direktori, vlasnici, penzioneri, učenici, studenti, a nemaju posla i traže ga.
PS: Koliko god vam se ovaj dijalog činio nerealnim, on se stvarno dogodio. Štoviše, on se stalno događa. Dok ovo čitate, barem tri nesretnika odgovaraju na ista pitanja. Jer se ona brojka iz prvog teksta neprestano povećava.

Jedan iz velike vojske

Neću vas gnjaviti brojkama, ali jednu ipak moram spomenuti.
344591.
Zvuči kao telefonski broj. Ali nije. To je brojka nezaposlenih u Republici Hrvatskoj na današnji dan. Tako barem piše na stranici Hrvatskog zavoda za zapošljavanje.
Morate biti precizni kad izgovarate tu brojku. Tristo četrdeset četiri tisuće i petsto devedeset jedan. Ne preskočite ovog jednog na kraju. Jer taj jedan sam ja.
Ako malo razmislite, prilično velika brojka. Nije slučajno da nas zovu "vojska nezaposlenih". Jer s tolikim brojem vojnika mi bismo bili regionalna sila. Dobili bismo puno onih bitaka o kojima ste učili iz povijesti. Da smo mi priskočili u pomoć Aleksandru Makedonskom ili Napoleonu, sada bi cijeli svijet bio Makedonija ili Francuska. Kako vam se već više dopada.
No, mi nismo nikakva vojska. Nemamo oružje. Ne borimo se zajedno. Nismo u opasnosti da poginemo, nego, eventualno, samo da umremo od gladi. Ili da zahrđamo od nerada. Naša pobjeda je pronalazak posla. Ne trebaju nam lovorike i medalje. Treba nam samo posao, s plaćom i doprinosima.
Bez posla sam "tek" četiri mjeseca. Bilo bi jako zanimljivo da vam ispričam što sam radio i kako sam ostao bez posla. Pravi mali roman. S dosta sočnih detalja. Koji bi drastično podigli čitanost ovog bloga. Ali to vam neću pričati. Niti ću kukati da mi je teško. Ili se buniti protiv vlasti zbog sadašnje situacije. Ja pišem samo jedan mali dnevnik. I nemam namjeru oplakivati svoju sudbinu. Nego je uzeti u svoje ruke. O tome ću vam već pričati, kad dođe vrijeme.
U suštini, ja sam čovjek koji jako poštuje ljude na vlasti. Pravi režimski podanik. Pa sam primijetio kako sve dosadašnje hrvatske vlasti imaju jednu zajedničku crtu kad se radi o odnosu prema nezaposlenima. Oni se maksimalno zezaju na naš račun. Mislim, nije baš da im je neki smisao za humor. Ja tu vrstu humora zovem humor na mozgu. Ili, čak i malo oštrije - humor na debelom crijevu. Svejedno, meni kao režimski nastrojenom čovjeku ne ostaje ništa drugo nego da se i ja počnem zezati na račun nas nezaposlenih.
Ukratko, kanim vas nasmijati. Zezati se na svoj račun. I na račun onih koji se zezaju na moj račun. Ne bojte se, ne čekaju vas nikakvi računi na kraju mjeseca. Sve je besplatno. Mislim, za vas zaposlene. Za nas nezaposlene baš i nije besplatno. Ili, zapravo, baš i jest besplatno.
No, ovo je, kako ono kažu, non-fiction literatura. Dakle, svaka sličnost sa stvarnim događajima je namjerna. Neće mi biti teško biti humorističan. Najčešće ću vam samo prenositi ono što se stvarno događa. I vidjet ćete da je to, u suštini, urnebesno smiješno.
Ako se slučajno netko osjeti povrijeđenim - unaprijed se ne ispričavam. Ne dezinficiram svoje fore. Mislim, kad već trpite sve ovo izmotavanje u posljednja dva i kusur desetljeća, ne vidim što bi vam moje fore smetale.
A veličina je čovjeka u moći da podnese i zezanje na svoj račun. Mi, nezaposleni, u tom smo podnošenju pravi profesionalci.