Pisanje molbi (u stvarnome životu)

Ako sam se u nečem izvještio, to je pisanje molbi. Gledam na Internetu brojne savjete o tome kako napisati to kratko štivo kojim pokušavate uvjeriti poslodavca kako ste upravo vi osoba za njega.

Nisu to loši savjeti, dapače.

Primjerice, lijepo započnite pismo s "Poštovani", a ne sa "zemljače", "Miki", "rođo" ili "hej!". Nemojte biti predugački i prepričavati sav svoj život. Ostavite se priča o djetinjstvu, a osobito ne pričajte koje ste sve razrede popadali.

Zatim, prilagodite svoju molbu poslodavcu. Što će reći – nemojte onu molbu za rad u autopraonici, poslati i na natječaj za konobara. Kafiću ne trebaju ljudi koji znaju četkati i polirati.

Sljedeće, budite pismeni. Ne morade niko da znade nakon samo jedne rećenice kakovi ste vi ćovijek.

Potom, pokušajte uvjeriti poslodavca da imate baš ono što on traži. Nemojte mu reći da je jackpot jedini kompjuter kojim se znate služiti. Recite da se kompjutorom služite svakodnevno – i to, tehnički gledano, nije laž. Usput, i mobitel je kompjutor, tako da ste vi gotovo pa informatičar. Nemojte da u molbi piše nešto drugo nego u životopisu. Drugim riječima, ako ste lagali u svom životopisu, pazite da isto to ponovite i u molbi. Ne može vam u jednom pisati da ste radili u praonici, a u drugome da ste radili u klaonici. To dvoje nije isto, ma štogod vam rekli u onom automat klubu gdje se igrate na jackpotu. I gdje su vas uvjerili da se upravo to traži na natječaju za informatičara.

E, sad, ja sam vam samo ponovio ono što ste oduvijek znali, uz malo življe primjere. Ali ima i stvari koje vam ovi internetski savjetnici neće reći. A ja sve to znam, jer sam napisao toliko molbi da bi ih mogao sakupiti u knjigu veću od Rata i mira (ne, to nije naslov video igrice). Dakle, prvo i prvo, jako je važno kome pišete molbu.

Ako pišete molbu nekom privatnom poduzeću ili obrtu, onda se držite svih ovih savjeta koje sam vam rekao. Samo razlikujte autopraonice od kafića i već ste na pravome putu.

Međutim, ukoliko pišete molbu nekom poduzeću u vlasništvu države ili nevladinoj udruzi, onda se radi o drugačijem umijeću. Dakle, ako ste vi taj kojemu su već unaprijed rekli da je primljen, onda napišite nešto ovako: "Štovani, javljam se na vaš natječaj i hvala vam što ste me primili."

Ali, što napisati u molbi poduzeću u vlasništvu države gdje vam nitko nije "prorekao" kako ćete biti primljeni? Nedavno sam se javio na jedan takav natječaj. No, dobro, uhvatili ste me, prijavio sam se na dosta takvih natječaja. I samo jednom sam dobio odgovor. On je toliko ilustrativan, da će vam odmah biti jasno kako u tom slučaju sastaviti molbu. I, kao što sam objašnjavao u ranijim blogovima, ovo nije nikakva izmišljotina. Kad jednom izmislite našu državu, više ništa ne morate izmišljati. Dakle, navedeni odgovor je glasio: "Štovani, hvala na iskazanom interesu za naš natječaj. Mi smo već unaprijed imali određenog kandidata u vidu, ali smo natječaj morali objaviti zbog zakonskih obaveza. Srdačan pozdrav!"

Stoga, ako još niste shvatili poruku, onda pročitajte pažljivo kako u tom slučaju treba sastaviti molbu, te s ovim uzorkom dolje napravite cut and paste (ne, to nije povlačenje ručice na jackpotu). Kratko i jasno, vaša molba u tom slučaju treba glasiti ovako:

PS: Ako još ne kužite, onda napišite bilo što. Dajte onoj preslatkoj curici od susjeda da vam nešto nažvrlja...

Internet Vam preporučuje

Danas ništa bez Interneta. Ljudi na njemu traže hranu, robu, prijatelje, ljubavi. Neki čak i posao. Gdjegod ima koja stranica s oglasima, ja se prijavim, pa kud puklo. Nikud ne ideš, samo pišeš i šalješ, i to besplatno.

Ima čak i stranica koje vam preporučuju određena radna mjesta. Vi napišete kakva vas radna mjesta zanimaju, a onda vam one prilično često šalju mailove s preporučenim radnim mjestima. Ja sam napisao da me zanimaju obrazovanje, ljudski resursi, PR, novinarstvo i slično, jer su to stvari iz kojih imam struku i iskustvo. Neki suludi softver onda lagano krčka moje podatke zajedno s ponudama s burze i na koncu mi iskemija sljedeće prijedloge:

- monter/ica vodovodnih cijevi.

- pripravnik/ica

- kuhar/ica

- djelatnik/ca u autopraoni

- voditelj/ica računovodstva i financija

- profesionalna spremačica

- radnik/ca u proizvodnji
I moj apsolutni favorit među prijedlozima:
- slastičar s osnovnim znanjem fotografije (m/ž)

Da, upravo tako, ništa od ovoga nisam izmislio. Ja se isprva obradujem kad vidim mail u svom inboxu, s naslovom: "Poslovi koji vas mogu zanimati". A onda uglavnom provedem par ugodnih trenutaka smijući se ponudama. Osjećam se kao djevojka koja čeka prosce, a stižu joj računi za struju. Politički korektni prijedlozi, sve u oba spola.

Mene te preporuke podsjećaju na jednu igračku iz negdašnjih zabavnih parkova. Gurnete dlan u neka "usta" i onda vam nakon pola minute izađe proročanstvo: "Pazite se šećerne bolesti. Vaša je ljubavna veza u opasnosti. Na poslu Vas čeka smanjenje plaće." Bilo mi je nevjerojatno da ta sprava zna sve tako o meni. Jedino što nije znala da imam samo 9 godina. Pa me nisu mučili ni šećer, ni ljubav ni plaća (i dalje me ne muče).

Ovaj internetski softver za traženje posla ipak ima malo više veze s mojim životom nego ona spravica. Primjerice, stvarno sam u mladosti kopao kanale u koje su onda polagali vodovodne cijevi. Zatim, uistinu sam bio i pripravnik, kao i svi vi koji imate barem dvije godine staža. Kuham, perem auto i čistim (čak sam ovo zadnje i profesionalno radio). Računovodstvo i financije sam morao nadzirati dok sam šefovao, a sada to radim i doma. Radio sam i kao radnik u proizvodnji, neka se i to zna. Kolače ne znam praviti, a fotografije samo osnovno. I, the last but not least, ova internetska zabava je besplatna. Ne traži kovanicu, kao ona igračka.

Uostalom, kakvo tržište rada, takvi i poslovi. Svejedno, meni ipak dođe da onome što mi šalje prijedloge i ja uzvratim s nekim protuprijedlozima za njegovo alternativno zaposlenje:

- djelatnik/ca u lutriji

- animator/ica nezaposlenih

- prodajni predstavnik/ca igara za djecu

- spam/trash mail technician/ica

I, možda i najbolja:

- idea consultant/ica za pisanje bloga.

Šanse su na vašoj strani

Ja uvijek zračim optimizmom, pa da malo i vas zarazim njime.
Evo, npr. matematika je na vašoj strani. Imate cirka 350 tisuća nezaposlenih, a otvoreno je nekih 4500 radnih mjesta. Što to znači? Pa, da trebate poslati otprilike 78 molbi (350000:4500 = 77.77777) i - posao je vaš! Ja sam već poslao 72 molbe i nestrpljiv sam zbog velikih izgleda da ću se uskoro zaposliti. To vam je kao i igranje lutrije - jednom vam mora upaliti, samo nemojte odustati od vaše omiljene kombinacije.
No, stvari postaju još izglednije kad shvatite koliko su zapravo mnogi naizgled komplicirani poslovi prilično jednostavni. I vi ih možete obavljati. Ne mislim sad samo na one standardne primjere - recimo, da biste radili kao saborski zastupnik, trebate samo znati podizati ruku; ili, da biste bili tajnik stranke dovoljno vam je sama činjenica da ste živi. Mislim i na poslove za koje se traži i formalno obrazovanje.
Recimo, što bi vam bilo teško da radite kao sudac? U suštini se radi o jednostavnom poslu. Ako, primjerice, neki ugledni građanin pregazi nekog neuglednog građanina, vi onda uglednom građaninu date uvjetnu kaznu. Time mu šaljete jasnu poruku da se mora popraviti. Ako nekog uglednog političara uhvatite s prstima u pekmezu, vi mu date društveno-koristan rad. Čime ujedno činite čudo dostojno onog Isusovog pretvaranja vode u vino. Jer ste od jedne inače beskorisne osobe načinili nekog društveno korisnog. Ako ugledni građanin napravi neki ispad - date mu opomenu razrednika. Svakome je potreban odgoj, a vaša je funkcija i ta da odgajate ugledne građane. Što s neuglednim građanima, pitate se? Jednostavno bacanje kuglice na ruletu dat će vam prilično precizan odgovor na pitanje koliko trebate odrezati. Vidite da nije teško, uvrstite i ovo u onu magičnu brojku od 78.
Ili, primjerice, sveučilišni profesor. Treba vam prvo poznavanje pisanja na kompjutoru. Zapravo, najviše trebate ovladati jednom komandom - cut and paste. Uzmete neki zgodan tekst iz nekog priznatog znanstvenog rada (upitajte svoje studente koji su to radovi), označite ga, pritisnete u gornjem lijevom kutu komandu "cut" i onda u svoj prazan dokument premjestite taj tekst u svoj rad komandom "paste". I treba vam još umijeće čitanja naglas, kako biste mogli držati predavanja. U davanju ocjena vam također može pomoći onaj maloprije spomenuti rulet, samo uzmite neki s pet polja. I to je sve što vam treba. Za naprednije, na Internetu možete naći program "nonsense generator", koji vam u tri minute sastavi rad od 50 stranica s grafikonima i tablicama. Nemojte se libiti to čitati pred studentima i kolegama, oni vas ionako ne slušaju.
Na koncu, ja poznajem i liječnike kojima jednostavno dođete, kažete što vam fali i koji vam lijek najviše odgovara, pa vam on to lijepo napiše (točnije, nažvrlja). I čega tu ima što i vi sami ne biste mogli raditi? Nije teško biti ni zubar - prosječan Hrvat ima 14 zubiju i ne ide nikada kod zubara. Jer se boji da će mu izvaditi i to malo zubi što još ima. Vaše je samo da čekate pacijente koji se ionako neće nikada pojaviti.
Uglavnom, ne odustajte. Nemojte slušati one koji vam kažu da je većina ponuđenih poslova jedva malo bolja od onih koje su nudili Nijemci u prošlom svjetskom ratu. Niti one koji vas obeshrabruju s "provjerenim" informacijama kako je većina dobrih poslova već unaprijed rezervirana (ali moraju izaći na natječaj zbog zakona). Imate svoju brojku - 78. Ispunite je i posao je vaš!
I meni sada pada na pamet da osnujem agenciju za savjetovanje nezaposlenih. Vidite i sami da se radi o prilično jednostavnom poslu - malo matematike, malo primjera iz života i to je to!

Sam svoj gazda

Na sajmu poslova u Varaždinu organizira se i radionica o samozapošljavanju. Dvije gospođe objašnjavaju nam kako pokrenuti vlastiti biznis. Jedna ima isti glas kao moja bivša učenica. Ona kojoj sam stoput morao objašnjavati istu stvar iz logike. Sad mi sve to zvuči kao da sada ona meni drži lekciju. I ja se pomalo gorko smijuljim u sebi.

Natiskalo se nas tridesetak, čak se vodi evidencija tko je tu. Nećeš dobiti nikakve poticaje od Zavoda ako te nema na ovakvim predavanjima. Gospođe nam s prezentacije čitaju razlike između obrta i trgovačkog društva, te između d.o.o. i j.d.o.o. Ima to isto i na Internetu, ali, hajde, da to čujemo uživo. Gomila tehničkih detalja, no ja brzo počinjem hvatati poantu.

Dakle, ovako – primjerice, otvoriš obrt. Prvo što radiš jest da platiš za mirovinsko i zdravstveno, oko tisuću kuna. Čak i ako nisi ništa zaradio. Plaćaš i sve račune za struju, vodu i materijale. Ukoliko si uzeo kredit od banke, platiš i to. Onda, ako imaš radnika, daš i njemu plaću i sve doprinose. Ako si imao sreće prodati neki proizvod ili uslugu, plaćaš PDV. I poreze na svoj dohodak. Toliki su da ne znaš isplati li se zaraditi malo ili puno. Ako zaradiš malo, mali je porez, ali mali ti je i dohodak. Ako zaradiš puno, veliki ti je porez, pa ti onda opet bude mali dohodak. I kada sve to platiš – daš sebi koliko ti ostane. Ah, da, ako imaš strojeve, ostaviš nešto za amortizaciju. Uglavnom, otvoriti obrt znači prije svega plaćati. Prije no što išta naučite, ovladajte umijećem ispunjavanja uplatnica. A ako nešto ne platiš – jamčiš, kaže Zakon, svojom imovinom. Odnosno, ostaneš bez nje. Ne mogu ti uzeti kuću ili radionicu, ali te mogu ostaviti bez gaća. Pa ti nastavi obrt bez gaća.

Još je zabavnije ako otvoriš trgovačko društvo. Tu ćeš platiti PDV i prije no što naplatiš uslugu. Recimo, prodaš nekom trgovačkom lancu tonu soka. Odmah dvjesto pedeset litara šalješ kao PDV. Tvoj mali dar državi, da jadna ne ožedni. A za sok kad plate, plate. Ako je tvoje trgovačko društvo jednostavno, onda moraš izdvajati lavovski dio dohotka kao neku pričuvu. Ako ti društvo nije jednostavno, onda prvo platiš 20 tisuća kuna, pa osnivaš društvo.

Ukratko, želite li biti samostalni biznis, trebate imati sklonost davanju poput svetog Franje i sklonost trpljenju poput svetog Lovre. Onog što su ispekli na ražnju.

Shvaćaju sve to i ostali slušatelji. Pognute glave, zamišljeni isplati im se uopće ulaziti u bilo kakav biznis.

A gospođe objašnjavaju: "Trgovačko društvo može osnovati nekoliko osoba, no samo jedna od njih može biti direktor. On je taj koji nosi glavne ovlasti."

I onda ide trenutak prosvjetljenja. Kažu: "Pazite koga ćete uzeti za direktora, jer mogu kasnije nastati komplikacije. Imali smo slučaj da su trgovačko društvo osnovale mama, njezina kćer i zet. I zeta su postavili za direktora. U međuvremenu se mama i zet posvadili i sad on ne daje plaću svojoj punici. I ona mu ništa ne može, jer on je direktor."

U tom trenutku, dižu se glave nekolicine muškaraca. Oči im naglo zasjaje, osmjesi se razvlače preko lica.

Tko kaže da se u Hrvatskoj ne isplati započeti biznis? Za sve vas koji imate problema s punicama, ovo je idealno poslovno okruženje za vas. Jest, odrapit će vas oni iz porezne, otići će vam novac, a da ga niste ni vidjeli, ali trenutak kada svojoj punici kažete da joj nećete dati plaću je neprocjenjiv.

Sav vaš trud i muka konačno bivaju naplaćeni.

A tko je meni, uostalom, kriv što imam dobru punicu?

Referendum

Referendum

Luka i ja sjedimo kod Mireka doma, pijuckamo neki čaj od đumbira i filozofiramo. S obzirom da Luka i ja nemamo posla (oba teolozi), a Mirek radi za državu – imamo vremena za filozofiranje. Da netko hoće sve to zapisati, imali bi već više spisa od Hegela.

U jednom trenutku, Luka se lupi po čelu i kaže nešto kratko i nejasno:

"Pa, da, referendum!"

"Kaj, referendum?", pita Mirek.

"Što, referendum?", pitam ja.

Nama, inače, već pun nos referenduma. Svi pišu i govore ZA ili PROTIV, a mi bi da sredimo prvo svoju situaciju. Imamo svoje obitelji, kasnije ćemo se brinuti o tuđima.

Luka se dao u objašnjavanje:

"Referendum protiv nezaposlenosti. To mislim. Nije li to sjajna ideja? Da tražimo promjenu Ustava i ubacimo članak da svaki građanin Hrvatske ima pravo na rad. Eto, to. Imali bi odmah i široku mrežu volontera, pa, vrapca mu, ima nas već 350 tisuća."

"Dobra ti je ta s mrežom, ali pravo na rad već je dio Ustava", objašnjava Mirek. "U članku...." gleda u mene, ja sam mu u srednjoj školi predavao lekciju o Ustavu. Još o onom Božićnom, kojega su onda mijenjali u dvadeset godina češće nego Ameri svoj u dva stoljeća.

"Ne znam koji je članak, negdje na početku", pravdam se. "A i čemu taj članak? Imamo pravo, ali ne i mogućnost..."

"Onda", nastavlja Luka, "da ubacimo u Ustav odredbu kako makar jedan član obitelji mora raditi?" Jer su i on i žena mu nezaposleni. Meni barem supruga radi.

"Ma, daj", buni se neoženjeni Mirek, "kaj s onima koji nemaju obitelji?"

"Onda bi se ljudi radije ženili i udavali", ne da se Luka.

"E, ja se neću ženiti", protivi se Mirek. "Pa ubacite u Ustav kaj god hoćete."

"Čekaj", smirujem ja situaciju, "ne kaže čovjek da se ti moraš ženiti. Jedino ti sad u Ustavu stoji da se ne smiješ ženiti za dečka", nastavljam svoje davno završeno predavanje o Ustavu.

"A i tih referenduma mi je pun nos. Prošao ovaj o braku, a već ide onaj o ćirilici, pa onda tko zna koji sve ne", maše prstom Mirek.

To je već pokolebalo Luku. Onda se ipak nekako prene iz letargije i kaže Mireku: "Zovi svog susjeda Štefa ovamo. Da njega pitamo. On je glas naroda."

Mirek isprva odbija, pa onda popušta. Dolazi Štef, promatra nas ispitivački.

"Evo, gospodine Stjepane", učtivo će Luka, "što vi mislite o tome da organiziramo referendum kojim bi tražili jamčenje prava za nas nezaposlene?"

Štef gleda par sekundi, nije siguran je li Luka to ozbiljno. Onda odrješito kaže:

"Ma, ostavite se vi dečki referenduma. Odite si vi nekaj delat i zaradit peneze".

Luku je to definitivno pokolebalo. Ne vrijedi što je već iskombinirao cijelu mrežu volontera i sve ostalo. Kome trebaju još i nezaposleni i njihova prava?

Malo tako šutimo, a onda se javlja Mirek s pomirljivom porukom:

"Ma, daj, Luka, pa imaš već u Ustavu sve kaj ti treba. Imaš pravo na rad. Imaš pravo vjenčati se za osobu suprotnog spola. I uskoro ćeš imati i pravo da pišeš latinicom. Kaj bi ti još više htio?"

I kad malo logički razmislite – pored tolikih prava koja mi nezaposleni imamo, nije čudo da brojčano svakodnevno rastemo.

Zaštićeni smo ko lički medvjedi.