PS: Vita jela, zelen bor

Jozo i Tomo sjede u središnjem uredu HZZ-a. Pregledavaju molbe za poticaje. Ljudi bi pokrenuli obrt, ali nemaju para, pa traže. A više nitko nema para. Nema. Svejedno, Jozo i Tomo svaki dan pregledaju po neku molbu i uljudno je odbiju.
- Koliko smo danas napravili? - pita Jozo Tomu.
- Dvije - odgovara Tomo.
- Hm, pa to je već dosta.
- A mogli bi još jednu, tek je podne.
- Jesi lud, kao da nas plaćaju da radimo?
- Ma, još jednu, pa onda idemo kući. Da skinemo nekog s vrata.
- Dobro, daj. Šta ima, tko je sljedeći?
- Evo, ovaj.... Željko Porobija.
- Kad je taj poslao molbu?
- 15. veljače, piše.
- I, šta? Već bi odgovor, a tek je 15. svibnja? Što je taj svijet neki. Svi bi ono: "Vita jela, zelen bor, tražim brzi odgovor!"
- Pa, nama i nije teško smisliti odgovor, ako ćemo iskreno.
- Naravno. Otpiši - nema... tom, kako si rekao.... Željko....?
- Porobija. Iz Maruševca. Doktor filozofije.
- Čekaj, čekaj... pa taj se nedavno zaposlio!
- Kako to znaš, Jozo?
- Kako ne bih znao? Toliko njih se zaposlilo u zadnje vrijeme da sam im svima popamtio imena. Ništa lakše u ovoj državi, nego znati imena onih koji su dobili posao. Prošli mjesec su se zaposlili on, zatim Luka Pisac...
- I moj nećak.
- Da, i tvoj nećak. Kod nas. Živ mi bio.
- Onda ga možemo odbiti još lakše.
- Koga?
- Pa tog Porobiju. Em je tek nedavno poslao molbu, em je našao posao. Odbijenica?
- Naravno.... ustvari - čekaj! Imam sjajnu zamisao! Koliko smo njih odbili u zadnje vrijeme?
- Štajaznam. Sve smo odbili. Nema novaca. Nisam brojao, previše ih je.
- Jest. Sve odbijemo, kad i ovako nema novaca. Ali sam smislio da i vuk bude sit i ovce na broju.
- Joj, nemoj opet neko brojanje. Bio sam bolestan kad se to u školi učilo.
- Ma, hoću reći, da mi nekom odgovorimo pozitivno na molbu, a da ne potrošimo pare kojih ionako nemamo.
- Kog vraga, Jozo?
- Jednostavno. Tom Porobiji otpiši da mu se molba prihvaća. Dat ćemo mu poticaj za samozapošljavanje.
- A šta će mu samozapošljavanje kad se već zaposlio?
- Pa to ti i velim. Mi njemu pošaljemo pozitivan odgovor i na kraju mjeseca upišemo tog Porobiju u statistiku dodijeljenih poticaja. A on po novce ne dođe, jer se već zaposlio. Tako da je i Porobija sit, a i novci nam na broju. Razumiješ ti mene?
- Joj, pa to je ... genijalno! Nitko nam neće moći reći da smo sve odbili. Eto, čovjeku smo obećali poticaje, a on nije uzeo!
- E, to, to! Piši: "Vita jela, zelen bor, šaljemo pozitivan odgovor. Gospodine Porobija, ushićeni smo što možemo pozitivno odgovoriti na Vašu zamolbu za poticaje. Javite se u naš ured s potvrdom o nezaposlenosti..."
- Da, da, s potvrdom! I gotov je, nema mu potvrde!
- ... u ponedjeljak, u 14 sati." Taman dok je još na poslu. Heh. Točka.
- Točka. Super. Ej, dosta je bilo za danas.
- Dosta. Dva smo odbili, jednog prihvatili. Pa gdje ćeš bolje? Ni Michael Jordan nije imao bolji postotak...
- E, pa, moj Porobija, sad se ti samozaposli kad si već zaposlen, sunce li ti filozofsko!

Nenadani kraj

Ovim putem obavješćujemo svu našu rodbinu, prijatelje i znance, da se naš dragi muž, otac, sin, djed i tetak, Željko Porobija, iznenada, nakon kraćih i teških pregovora, zaposlio u 48. godini života.
Obitelj Porobija je tako ostala bez hrabrog vozača, rafiniranog kuhara, pedantnog čistača i zabavne dadilje. Hrvatski je zavod za zapošljavanje izgubio svog stalnog posjetitelja, čovjeka kojemu nisu morali dati ni prebijene kune, jer je on bio sretan kad mu kažu toplo, ljudsko hvala i lupe mu štambilj o redovnom javljanju.
Time, s nemalom tugom u srcu, moramo obavijestiti svekoliko hrvatsko pučanstvo da ujedno prestaju i razlozi za dalje izlaženje ovog bloga. Željko je bio pun ideja, spreman unedogled nastaviti sa zabavnim situacijama iz realnog života nezaposlenih ljudi. Imao je spremno već tucet novih blogova, ali, zapošljavanje je,  kako to inače ne biva, bilo brže. Armija nezaposlenih u Hrvatskoj ostala je bez jednog od svojih najhrabrijih vojnika.
Međutim, i u tužnim trenucima poput ovog, ne treba klonuti duhom. Ako je i točno da je otišao jedan od svjetlih primjera među nezaposlenima, ako je i točno da je jedan blog prestao s radom, ipak je točno i to da se već danas na Zavod prijavilo barem stotinjak Željka, koji će svakako nastaviti njegovo djelo. Hrvatska bi trebala biti prepoznata i u svijetu kao rasadnik najpametnijih nezaposlenih ljudi na svijetu, a blogovi poput ovoga trebaju biti naš hrvatski brand, poput našeg pršuta, našeg turizma i naših hrabrih i dostojanstvenih političara.
Upravo nam ovi posljednji, naši narodni tribuni, daju nadu kako će blogera poput Željka, čak i s puno boljim diplomama od njega, biti na stotine tisuća. Možda ćemo, zahvaljujući mudrom vođenju naše zemlje čudesa, uskoro imati veću armiju nezaposlenih od vojske Sjedinjenih Američkih Država. Pomislite samo onda koliko je tu tek potencijala za blogove, možda i za cijele literarne dnevnike, kronike i anale, koji će obogatiti našu i svjetsku kulturu.
Napokon, odlazak Željka Porobije ne mora biti kraj. Mi smo kršćani, znamo da ovakvi odlasci ne moraju trajati vječno. Imamo ljude koji su sposobni vratiti nam Željka na Zavod, imamo nadu da ćemo, možda jednog već skorog dana, opet imati tu radost da čitamo Željkove dogodovštine, smijemo se njegovim molbama za posao, slušamo njegove neumrle intevjue sa službenicima Zavoda i opet proživimo sve ono čemu smo se radovali posljednjih deset mjeseci.
S tom vrlo realnom nadom, opraštamo se ne s jednim turobnim "zbogom", nego s prijateljskim i optimističinim "doviđenja". Doviđenja, Željko, vrati nam se što prije, Hrvatska treba nezaposlene poput tebe.

Put u svemir

Ja bih nešto obrtao, a ne znam točno što. Odoh u ispostavu za obrtnike, pa da vidim koje su mogućnosti. Htio bih nešto intelektualno, da ne moram baš raditi.
"Recimo, htio bih vršiti neke edukativne djelatnosti", objašnjavam ljubaznoj tajnici.
Tajnica unezvjereno gleda po jednoj golemoj knjižurini, poetično nazvanoj NKD 2007 s objašnjenjima. To je Biblija za obrtnike. A ja sam neokatekumen, pa se još ne razumijem u te igre brojki i slova.
"Nema!", kaže tajnica. "To rade institucije, a ne pojedinci", objašnjava.
"Hm", jedim se što mi odlazi jedan lijepi plan.
Mozgam i dalje, pa onda kažem:
"Ili, recimo, javna predavanja. Netko bi htio da nešto kaže u javnosti, unajmi mene, pa mi plati".
Opet se otvara knjižurina. Vrti glavom tajnica, vidim da je i to komplicirano.
"Nema ni toga, gospodine", kaže ljubazno, ali i pomalo suosjećajno.
Ja se ne predajem. Imam ja još dosta toga što znam raditi.
"Mogu pisati članke, eseje, knjige. Ima li toga?"
Ona već spretno okreće listove knjižurine, prelazi prstom preko svih onih zakučastih naziva, opisa i brojki. Ja već pogađam odgovor unaprijed.
"Nema! Žao mi je!"
Vadim posljednji adut iz rukava.
"Marketinško savjetovanje!", gotovo kličem.
"Imate djelatnosti kreiranja i provođenja promidžbenih kampanja; promociju proizvoda; oglašavanje..."
Ja uzdahnem.
"Ne, to nije savjetovanje, to je baš ono - rad...".
Već sam spreman na kapitulaciju. Ostaje mi još samo jedno rješenje.
"Dajte mi tu knjigu, da ja to vidim!"
Ona mi ju ljubazno pruža, ja šaram očima i prstom po stranicama.
U jednom momentu - otkrivenje! Posao o kojemu sam maštao još kao dječak.
"Evo, našao sam!!!", viknem, da su stakla ureda zazvonila.
"Što ste našli?", pita radoznalo tajnica.
"Pogledajte!", govorim glasom tragača koji je nabasao na špilju s blagom. Tamo u knjizi piše:
                                     51.22 Svemirski prijevoz
                                    Ovaj razred uključuje:
                                   – lansiranje satelita i svemirskih letjelica
                                   – svemirski prijevoz roba i putnika
Da, stvarno to stoji, ne izmišljam. Bit ću prvi Hrvat s ovakvim obrtom. Jest, još mi nije jasno kakvi se zakonski uvjeti traže. I tko je, recimo, nadležan da vidi ispunjavam li tehničke uvjete za to. Nadam se ne neki inženjer prometa.
Ma, briga me za te sitnice. Uskoro uspostavljam liniju Ivanec, Hrvatska - More tišine, Mjesec.
Biti obrtnik u Hrvatskoj nadilazi i vaše najluđe snove. Ostavite se tamo neke edukacije, pisanja i sličnih trica, od kojih se nitko nije najeo kruha. Iskoristite divne zakonske mogućnosti i već danas odletite u svemir.
Što dalje odavde....

Astrolog

Jedna virtualna novinarska kuća, novi šerif u gradu, traži suradnike. Sljedećim redom: 1. honorarni dopisnik; 2. pomoćni urednik; 3. astrolog. Tako su poredane i plaće, od najmanje do najveće.
Ja se javio za ono prvo. Odgovara mi tako nešto - sjediš od kuće, pišeš i zaradiš koju kintu. Napisao sam i lijepu molbu, da je mene netko tako lijepo zamolio kao ja njih - odmah bih ga primio. I onda - divota današnjeg interneta - kliknem "šalji" i molba je već kod njih.
Ali ima to klikanje i svoju negativnu stranu. Jer, čim je mail otišao, lupih se po čelu.
- Oh, čovječe, kako se ranije nisam sjetio! - viknem bolno i privučem pozornost svoje supruge.
- Sjetio čega? - pita ona radoznalo.
- Pa, astrolog, svih mu Jupiterovih satelita, astrolog! - vičem još bolnije.
Da, zeznuo sam se. Jer ne znam zašto se nisam javio za astrologa. Kao honorarni dopisnik, ako mi se to posreći, morat ću prenositi što je moguće točnije vijesti. Ili davati što promišljenije komentare i analize. A kao astrolog bio bih tako slobodan od svih obaveza prema bilo kojoj realnosti.
Znam zašto se nisam javio. Jer nemam "struku". Nisam ja ko neki moji poznanici. Onaj Perek koji je završio veterinu, a sad je glavni računovođa u jednom državnom zavodu. Ili onaj moj kolega teolog koji sada pravi ozbiljne analize bankovnog poslovanja (uz pomoć Svetog Duha, pretpostavljam). Javim se samo tamo gdje imam struku, koliko god bili lukrativni neki poslovi.
Ali astrolog - kakva mi crna struka treba za to? Poznavanje astronomije? Ne, bolje vam je da nemate pojma o astronomiji, inače ništa od astrologije.
Ja imam jednostavan sistem po kome mogu bilo kome napraviti astrološki profil. Kažete mi svoj znak, a ja lijepo opišem neku meni blisku osobu rođenu u tome znaku.
Primjerice, vi ste bik (kao moja žena), ja vam napravim profil samo tako: "Kao i u prirodi, bikovi su miroljubiva i dobroćudna stvorenja. Njihova je snaga duhovna snaga. Ne igraju na kartu simpatične vanjštine, nego na snagu argumenta, životnog iskustva i toplog odnosa. Bikovi su posljednji koje ćete navesti na zlo ili uvjeriti u nešto krivo".
Ili, recimo, vi ste lav (kao moja kćer) : "Kao i u prirodi, lavovi su nježna i krhka stvorenja, koja svoju snagu pokazuju tek kad je doista treba pokazati. Zanimaju se za različite stvari, imaju talenta za umjetnost, poglavito za glazbu, sjajno se snalaze u matematici i znanostima. Lav vas neće iznevjeriti (lavovi su vjerna stvorenja), dobri su prijatelji, bez obzira na povremene promjene raspoloženja."
Ili, vi ste vaga (kao ja i moja unučica): "Kao i u prirodi (shvatili ste koja mi je omiljena rečenica), vage su promišljena, inteligentna stvorenja, koja neće povući nijedan potez prije no što dobro promisle o svemu. Vole društvo i spremni su satima biti s osobama do kojih im je stalo. Čak i kada te osobe nisu spremne na višesatno druženje."
Hoćete da i vama napravim vaš astrološki profil? Ništa lakše, samo mi napišite koji ste znak. Na adresu: Željko Porobija, mag. astrol. znan.
Treći Jupiterov satelit lijevo
Vaga
Mliječna staza
I slobodno me preporučite svakome tko je za takvo što spreman platiti. 

Formula R

Toliko mi dobro ide s odgovorima na moje molbe da sam krenuo u samozapošljavanje. A prvo što trebate uraditi jest ispuniti formular. To vam je lako, kao ispunjavanje križaljki: otočna država na M, pet slova. Ne znate? Madagaskar!

Opis djelatnosti – pita formular.

Intelektualne usluge. Drugim riječima, kruh bez motike. Sve za što ljudi plate, a da se ne morate znojiti. Primjerice, htjeli biste nešto raditi, a ne znate što. Ja vam kažem da će to već proći, samo lezite.

Podaci o Vašem poslovnom prostoru.

Stol, orahovo drvo; šest stolica od istog materijala, za koji me je prodavac, kunući se u vlastitu djecu, uvjeravao da je od orahovine; televizor, kineski, ne radi; dvosjed, koji se nekada mogao razvući u krevet; polica s DVD-ima; regal koji je pokojnom zecu služio kao nužnik, a mačku služi kao spavaonica.

Tko je Vaša konkurencija?

Ljudi koji bi zaradili, a da ne rade ništa. Ne želim trošiti riječi na njih.

Podaci o Vašim glavnim konkurentima, njihovim jakim stranama i slabostima.

Ovako: prvo Jurica, odmah preko puta mene. Nema jaku stranu, a slab je na gemište. Onda, Francek, iz susjednog sela. Jaka strana mu je desna, a slaba mu je lijeva.

Kako ćete ih nadvladati?

Vi se šalite? Pa njih može i malo dijete nadvladati. Ja ću pokušati prvo lijepim.

Objasnite svoju politiku kreiranja cijena.

Prvo porazgovaram s mušterijom, vidim što i koliko ima. Ako je neki sirotan – onda nula kuna. Odnosno, nema usluge. Ako je, pak, neki koji leži na lovi, onda počinjem objašnjavati da je to što on traži nemoguće, da mu to nitko ne može napraviti, da ne bih to radio ni za milijun kuna, ali da ću njemu, kao prijatelju ipak to napraviti za tričavih pet tisuća kuna, kad sam tako dobar, pa me svi živi iskorištavaju.

Navedite potpun popis opreme potrebne za poslovanje, uz obrazloženje i cijenu/vrijednost nabavke.

Ja sam svu opremu potrebnu za obavljanje ovog posla dobio od mame i tate, još pri rođenju.

Što vam je potrebno?

(Ovdje sam shvatio da oni zapravo daju lovu da si nešto kupim):

Mercedes CLS Brabus, E12; Smart TV s kućnim kinom; Kawasaki Z800; I-phone 6;

Da ne zaboravim: treba i mozak, ali, kako nekoć reče onaj političar, on vrijedi tek dvije marke, pa ću to sam nabaviti.

Popis izvora financiranja od kojih su sredstva zatražena/dobivena:

Ako vam budem rekao tko i koliko mi je dao, bojim se da ćete onda i Vi to od njih tražiti.

Eto, da vas ne zamaram više, vidite i sami da je to jako jednostavno. Ako vama treba ispunjavanje sličnog formulara, dođite kod mene, vama ću naplatiti ispod cijene.

Marketing

Poznata hrvatska tvrtka traži voditelja marketinga. Kako ne bih nikog reklamirao (i to još besplatno) izmislit ću da se tvrtka zove ADI.
Meni, naravno, porasli apetiti. Em se brzo i jednostavno pošalje molba, em je sve to besplatno. Tko ne pokuša - ne dobije, tješim se parolama redovitih igrača lutrije. Čak dotjerujem i životopis. Ne, ne ubacujem lažne podatke poput "jedan sam od osnivača Applea", samo više naglašavam što sam sve radio u marketingu. "Cijeli moj radni vijek bio je neposredno vezan uz marketing", rečenica je kojom započinjem svoju molbu. I tako dalje, da vas ne davim. Imam već i zamisli kako bih im organizirao kampanje. Čak mi padaju i na pamet neke promjene u asortimanu robe. Sve mi je u glavi, pravi sam genije, još samo da to shvate u ADI-ju.
Negdje popodne nabasam na Iveka. "Stari, ima kaj s poslom?", pitamo se. I obojica imamo spreman odgovor: "Sad sam baš krenuo aktivnije u traganje". Ja imam i specijalni dodatak na već uvježbani dijalog. "Znaš gdje sam danas poslao molbu?" "Ma, znaš ti gdje sam ja poslao molbu?!", prekida me Ivek. Nestrpljiv je da kaže, pa mu dam da bude prvi. "Ja sam danas poslao molbu za voditelja marketinga u ADI", reče Ivek, s osobitim naglaskom na ADI. Ponosan, kao da je već svečano proglašen za marketinškog stručnjaka godine. "A ti?" Meni neugodno da kažem istinu, a ne volim ni lagati. "Ma, ja sam poslao na nekoliko mjesta, više se i ne sjećam", kažem neuvjerljivo. "Hajde i ti pošalji u ADI, pa da vidimo tko će od nas dvojice proći", bodri me Ivek. Da, naravno, obojica idemo u finale i onda započinje meč stoljeća, sto posto. I velika muka poslodavca koga će uzeti od nas dvojice. Možda uzmu obojicu.
Navečer mi dolazi Tihomir. Ima neke ideje za privatni biznis. Dobre ideje, usput rečeno. Mene privlači to kretanje u samostalni posao, ali, kažem ja Tihomiru, i dalje šaljem molbe na razna mjesta. Poslao sam i u ADI, baš danas, kažem ja njemu. "I ja sam im poslao, jučer", veli Tihomir. Super, mislim ja, drugi kojeg znam da šalje molbe i ujedno drugi koji je poslao u ADI.
Do kraja tjedna još su mi četvorica mojih poznanika rekla da su poslali molbu u ADI. Ja sad više i ne krijem da znam i druge. I oni svi znaju neke druge. Tješimo se već rečenom parolom - tko ne pokuša, ne dobije. Obično kažu "Em se brzo i jednostavno pošalje molba...", a ja dovršim, kao da smo vježbali "em je sve besplatno". Pa se smijemo svojoj dovitljivosti.
Prema mojoj skromnoj statistici, otprilike je 69% nezaposlenih poslalo molbe u ADI. Svi mi znamo marketing, svi imamo puno iskustva u tome i svi smo pravi ljudi za tu tvrtku. Naše će kampanje pokoriti ne samo Hrvatsku i regiju, nego i puno šire. Nas isključivo zanimaju oni najveći. Svi će kupovati ADI proizvode, samo da mi zasjednemo na mjesto voditelja njihovog marketinga.
Zamišljam tamošnjeg voditelja ljudskih potencijala. Dok ovo pišem, on vjerojatno gleda u hrpu mailova koji mu stižu svake minute i klika "select all", pa "delete". Već ni u trashu mu nema mjesta za sve pobacane mailove. Možda stavlja i oznaku "spam", čisto da mu ne bi tko od nas poslao opet mail. Ostavlja samo one molbe koje dolaze od ljudi koji su u marketingu već puno napravili.
A to nismo ni Ivek, ni Tihomir, ni ja.

Diskriminacija

Mirek i ja sjedimo u nekom kafiću. Sučelice nama su vrata na kojima piše: Nezaposlenima ulaz zabranjen!
"Eh", komentiram, pomalo ogorčeno, "ovo ti je aparthejd, još i gore."
Mi smo sretna zemlja u kojoj nema natpisa "Samo za bijelce". Ili, "Zabranjeno za Židove". Jest, znam, ima onih koji bi htjeli takve natpise, no i njih to prođe. Kad im liječnici daju duplu dozu antidepresiva.
Svejedno, nakon stoljeća borbe za prava žena, crnaca i svih ostalih, ipak ima jedna skupina ljudi koje javne zabrane izričito spominju. Nezaposleni tu imaju otprilike status pasa.
Mirek ustade od stola i prođe kroz ta vrata. Nakon par sekundi, čuje se galama. Otvaraju se vrata, neki masni kuhar drži Mireka pod mišku:
"Zar ne čitate što ovdje piše?"
"Čitam, naravno da čitam", otpovrgava Mirek, "ja sam profesor književnosti i umijem čitati. N E Z A P O S L E N I M A  U L A Z  Z A B R A NJ E N !"
"Je, zabranjen", potvrđuje kuhar.
"A ja sam zaposlen!", likuje Mirek
"Ma, dajte, ne pravite se blesavi", kipti kuhar. "Vidite kako ovaj gospon mirno sjedi", pokazuje na mene.
"E, pa on je nezaposlen! Ta je zabrana za njega!", poentira Mirek.
Mene žacnu to nezaposlen. Nas baš nitko neće nigdje. Smetamo, previše nas je.
Onda krenem prema Zavodu za zapošljavanje. Tamo se mogu pojaviti, tu sam među svojima.
Ali, nećeš ti vraga. Dođem pred ulaz, a dočeka me ovo:


Isprva ne vjerujem, ali onda shvaćam turobnu realnost. Više ni tu nismo dobrodošli. Zadajemo im previše problema. Oni nas pokušavaju tamaniti, a mi se množimo, ko žohari. Usput, ne piše da je zabranjen ulaz psima. Njih se još i primi.
Prolazim pored benzinske crpke, tražim toalet.
"Ispričavam se, je li uporaba toaleta dopuštena nezaposlenima?", pitam sa strahom.
"Naravno, gospodine, samo naprijed", ljubazno odgovara djelatnik.
Krenem, radostan što ima jedno mjesto gdje nas puštaju. Onda zastanem i pitam:
"Oprostite, imate li možda komad vladine politike zapošljavanja?"
"Komad čega?"
"Vladine politike zapošljavanja. Nešto, onako, na papiru."
"Ne, nemam, što će vam to?"
"Pa, upravo sam se sjetio kako bi se ona mogla i korisno upotrijebiti."

Onima koji kuže sve

Postoje sretnici koji ne znaju treba li ovaj moj blog shvatiti kao zbilju ili kao zezanje. Njima je Zavod za zapošljavanje samo jedno mitsko ime poput Arkadije ili Dembelije.

Ali postoje i nesretnici koji kuže sve. Kad sam počeo pisati, bilo ih je 344591. Danas ih je 374136. Dakle, trideset tisuća novih čitatelja mog bloga. Odnosno, onih koji ga i ne trebaju čitati. Jer im je sve jasno prije no što išta pročitaju.

Javlja mi se jedan dvadesetpetogodišnjak. Kaže, prošao je onaj famozni prvi dan na Zavodu. U ovih par mjeseci službenici su se prilično izvještili u smišljanju pitanja. Pa su tog mladića pitali ima li možda braniteljski status. Da, naravno da ima. S dvije godine je otišao u rat i vratio se pobjedonosno s šest. I sad mu je dosadno primati braniteljsku mirovinu, pa je otišao zezati se na Zavodu.

Jedna je djevojka, pak, imala razgovor dostojan najboljih Platonovih dijaloga. Ili, bolje, Monty Pythonovih.

"Studirate li?"

"Da, ali sam izvanredni student".

"Jeste li sigurni?", pokušava službenica pokrenuti vječnu filozofsku raspravu o izvjesnosti. "Ako ste redovan student, nemate pravo biti na Zavodu."

Usput, moj je prijedlog da specijalno obučeni psi pronalaze eventualne redovne studente u registru nezaposlenih. I što bi falilo da se i redovni studenti prijave kao nezaposleni? Ionako je upis na većinu naših studija zapravo odloženi upis u Zavod.

No, vratimo se našem dijalogu:

"Znate li engleski?", ljubazno pita službenica.

"Da, znam, provela sam jedno vrijeme u Engleskoj."

"Kako znate da znate?", nastavlja službenica modernističku raspravu o sigurnosti spoznaje.

Cura ne zna što bi na ovo odgovorila. Vot vud ju sej?

Ne da se službenica, ona ima cijeli rafal pitanja za prvi razgovor. Ono čuveno jedan na jedan.Ili, jedan na nula – ono nula ste vi.

Ide dalje:

"Imate li još nešto završeno osim srednje škole?"

"Završila sam osnovnu glazbenu", odgovara nevino djevojka koja još ne shvaća bit igre.

Službenica je tada značajno pogleda i nakon svečane pauze progovara:

"Trebate znati da s osnovnom glazbenom školom ne možete biti profesor u glazbenoj školi."

"Znam", kaže pokunjeno djevojka.

Jer, glazbena škola ipak nije Sabor pa da možete tamo biti i bez ikakve škole.

Da završim s onim formalnim: "Ukoliko i vi sami imate slična iskustva, pošaljite nam ih poštom"? Ne, nemojte. Trebalo bi nam tisuće blogova.

A od blogova, kao što i sami znate, nema kruha.

Javljanje

Kao što znate, jednom mjesečno je nezaposleni dužan javiti se na Zavod. Mislite da je to samo mahnuti rukom i reći: "Hej, evo mene!"? U pravu ste. Jedino što vam još daju štambilj u vašu iskaznicu nezaposlenog. Nekada davno u školi sam skupljao štambilje kao nagrade. Sad skupljam štambilje za javljanje. Imam ih već sedam. Želi se netko mijenjati? Tri ivanečka štambilja za jedan zagrebački?

Čemu, dakle, to obavezno mjesečno javljanje? Osim zbog prikupljanja štambilja i kasnije eventualne razmjene. Kao prvo, vi na taj način javite da ste živi i dovoljno zdravi da dođete do zavoda. Poznajem jednu mladu osobu koja je svake godine dužna javiti zavodu za mirovinsko da je živa. Piše takozvanu izjavu o životu. Uz to prilaže potvrdu o studiranju. Što, muči vas pitanje zašto nije potvrda o studiranju dovoljan dokaz da je netko živ? Studiram, dakle jesam, mislite (dakle, postojite). E, pa, velkam tu Kroejša! Morate javiti i da ste živi. Tako i ja javim da sam živ. Nek se čuje, nek se zna.

Drugo, javljate da ste i dalje nezaposleni. Mislim, ni to zapravo ne morate javiti. Ako se zaposlite, to će već javiti vaš poslodavac. Ako radite na crno, to nećete javljati. Svejedno, dolaskom na zavod vi jasno stavljate do znanja da ste nezaposleni. Dobro dođe i vama da se podsjetite na to.

Treće, svojim mjesečnim dolaskom na zavod javljate i da ste i dalje aktivni tražitelj posla. Javljanje vam dođe kao svečana prisega kako ćete tražiti posao dok vas je god. U pravu ste. Tražit ćete posao dok vas je god.

A i to vam je lijepa prigoda da negdje izađete. Ne idete u kino, ne pijuckate po kafićima. Svega ste se toga odrekli možda i prije no što vam je vaš posljednji poslodavac svečano uručio vašu radnu knjižicu. Ovako barem jednom mjesečno imate gdje svratiti. I dobijete štambilj za to, kao na nekim amaterskim utrkama.

Razmišljam kako će to izgledati kad jednom prestanem tamo dolaziti. I nema me mjesec, i nema me dva, i nema me više. Pretpostavljam da će isprva misliti kako sam slučajno zaboravio. Kad prođe još jedan mjesec, već će se početi pitati što mi je. Nakon par mjeseci neće više moći izdržati i poslat će mi dvojicu na vrata. Oni će nervozno pozvoniti i nestrpljivo čekati da im se vrata otvore.

"Dobar dan, mi smo iz Zavoda. Došli smo samo pitati zašto se Vaš suprug nama prestao javljati?", izdeklamirat će unaprijed pripremljeni tekst.

Moja supruga, obavijena crninom, briznut će u plač i kroz suze reći da su me pokopali na groblju za siromahe prije par mjeseci.

Ova dvojica će stajati zbunjeno par sekundi. Onda će istodobno pustiti uzdah olakšanja i otrti znojna čela.

"Dobro, hvala Vam, sad nam je lakše", reći će,

"Mi smo se uplašili da se slučajno nije zaposlio".

2014.

Znam, debelo kasnim s ovom temom. Ustvari, to i nije novogodišnja čestitka, nju sam već uputio preko Facebooka. Svim svojim kolegama po nezaposlenosti rekoh: "Vi ste jedina manjina kojoj želim nestanak u nastupajućoj godini".

Meni su moji prijatelji, zauzvrat, poželjeli da ovaj blog što duže izlazi. "Bila bi velika šteta", kažu oni, "da ti sad nađeš posao i onda prekineš s blogom". Da, i mene malo muči to pitanje. S jedne strane moj mali osobni dobitak (zapošljavanje), a s druge – veliki gubitak za blogersku zajednicu. :-) Čak imam i suludi plan da po dobitku posla i dalje nastavim s ovim blogom. Mislim, ne činim krivično djelo?

Tako da sam u jednom trenutku opijenosti novogodišnjim slavljem obećao svojim frendovima kako ih neću ostaviti na cjedilu u ovoj godini. Pisat ću blogove i molbe za posao. To mi ispunjava život. S tim što se blogovi dopadaju brojnima, a molbe se za sad nisu nikome dopale. Onda je jasno da se trebam posvetiti blogovima, to mi ide puno bolje.

Nisu svi bili opijeni tim slavljem. Recimo, ministar rada je sasvim trezveno poručio da će se broj nezaposlenih u ovoj godini povećati. Drugim riječima, ne da ta ugrožena manjina neće nestati, nego će postati većina. Osnujete stranku nezaposlenih i zajamčena vam je dvotrećinska pobjeda na parlamentarnim izborima. Ministar je, ipak, učinio nešto povijesno – rekao je istinu. Trijezan i pri zdravoj savjesti. Raniji bi se ministri prije intervjua nečim dobrano opili, pa bi onda blagoglagoljivo obećavali posao svima, a ne samo njima. Kasnije bi objašnjavali da smo mu izvukli riječi iz konteksta. Kao što je on prethodno izvukao domaću brlju iz ostave.

Ja sebi ipak želim da me u ovoj godini netko zamijeni. Ionako će diplomirati deseci studenata nekih fakulteta za proizvodnju nezaposlenih. Vidim da mlade kolege već pišu blogove. Unaprijed znaju što ih čeka. Ja ih mogu za početak uputiti u tajne ovog zanata. A onda su ionako godine pred njima, uvježbat će se do savršenstva.

A osobitu bi mi čast predstavljalo kad bi me na mjestu pisca ovoga bloga zamijenio neki od ministara. Može baš onaj što razmišlja trijezno. A može i onaj s brljom iz ostave. To bi ovome blogu dalo dodatnu draž.

Odmah mu dajem sva autorska prava....