Diskriminacija

Mirek i ja sjedimo u nekom kafiću. Sučelice nama su vrata na kojima piše: Nezaposlenima ulaz zabranjen!
"Eh", komentiram, pomalo ogorčeno, "ovo ti je aparthejd, još i gore."
Mi smo sretna zemlja u kojoj nema natpisa "Samo za bijelce". Ili, "Zabranjeno za Židove". Jest, znam, ima onih koji bi htjeli takve natpise, no i njih to prođe. Kad im liječnici daju duplu dozu antidepresiva.
Svejedno, nakon stoljeća borbe za prava žena, crnaca i svih ostalih, ipak ima jedna skupina ljudi koje javne zabrane izričito spominju. Nezaposleni tu imaju otprilike status pasa.
Mirek ustade od stola i prođe kroz ta vrata. Nakon par sekundi, čuje se galama. Otvaraju se vrata, neki masni kuhar drži Mireka pod mišku:
"Zar ne čitate što ovdje piše?"
"Čitam, naravno da čitam", otpovrgava Mirek, "ja sam profesor književnosti i umijem čitati. N E Z A P O S L E N I M A  U L A Z  Z A B R A NJ E N !"
"Je, zabranjen", potvrđuje kuhar.
"A ja sam zaposlen!", likuje Mirek
"Ma, dajte, ne pravite se blesavi", kipti kuhar. "Vidite kako ovaj gospon mirno sjedi", pokazuje na mene.
"E, pa on je nezaposlen! Ta je zabrana za njega!", poentira Mirek.
Mene žacnu to nezaposlen. Nas baš nitko neće nigdje. Smetamo, previše nas je.
Onda krenem prema Zavodu za zapošljavanje. Tamo se mogu pojaviti, tu sam među svojima.
Ali, nećeš ti vraga. Dođem pred ulaz, a dočeka me ovo:


Isprva ne vjerujem, ali onda shvaćam turobnu realnost. Više ni tu nismo dobrodošli. Zadajemo im previše problema. Oni nas pokušavaju tamaniti, a mi se množimo, ko žohari. Usput, ne piše da je zabranjen ulaz psima. Njih se još i primi.
Prolazim pored benzinske crpke, tražim toalet.
"Ispričavam se, je li uporaba toaleta dopuštena nezaposlenima?", pitam sa strahom.
"Naravno, gospodine, samo naprijed", ljubazno odgovara djelatnik.
Krenem, radostan što ima jedno mjesto gdje nas puštaju. Onda zastanem i pitam:
"Oprostite, imate li možda komad vladine politike zapošljavanja?"
"Komad čega?"
"Vladine politike zapošljavanja. Nešto, onako, na papiru."
"Ne, nemam, što će vam to?"
"Pa, upravo sam se sjetio kako bi se ona mogla i korisno upotrijebiti."

Onima koji kuže sve

Postoje sretnici koji ne znaju treba li ovaj moj blog shvatiti kao zbilju ili kao zezanje. Njima je Zavod za zapošljavanje samo jedno mitsko ime poput Arkadije ili Dembelije.

Ali postoje i nesretnici koji kuže sve. Kad sam počeo pisati, bilo ih je 344591. Danas ih je 374136. Dakle, trideset tisuća novih čitatelja mog bloga. Odnosno, onih koji ga i ne trebaju čitati. Jer im je sve jasno prije no što išta pročitaju.

Javlja mi se jedan dvadesetpetogodišnjak. Kaže, prošao je onaj famozni prvi dan na Zavodu. U ovih par mjeseci službenici su se prilično izvještili u smišljanju pitanja. Pa su tog mladića pitali ima li možda braniteljski status. Da, naravno da ima. S dvije godine je otišao u rat i vratio se pobjedonosno s šest. I sad mu je dosadno primati braniteljsku mirovinu, pa je otišao zezati se na Zavodu.

Jedna je djevojka, pak, imala razgovor dostojan najboljih Platonovih dijaloga. Ili, bolje, Monty Pythonovih.

"Studirate li?"

"Da, ali sam izvanredni student".

"Jeste li sigurni?", pokušava službenica pokrenuti vječnu filozofsku raspravu o izvjesnosti. "Ako ste redovan student, nemate pravo biti na Zavodu."

Usput, moj je prijedlog da specijalno obučeni psi pronalaze eventualne redovne studente u registru nezaposlenih. I što bi falilo da se i redovni studenti prijave kao nezaposleni? Ionako je upis na većinu naših studija zapravo odloženi upis u Zavod.

No, vratimo se našem dijalogu:

"Znate li engleski?", ljubazno pita službenica.

"Da, znam, provela sam jedno vrijeme u Engleskoj."

"Kako znate da znate?", nastavlja službenica modernističku raspravu o sigurnosti spoznaje.

Cura ne zna što bi na ovo odgovorila. Vot vud ju sej?

Ne da se službenica, ona ima cijeli rafal pitanja za prvi razgovor. Ono čuveno jedan na jedan.Ili, jedan na nula – ono nula ste vi.

Ide dalje:

"Imate li još nešto završeno osim srednje škole?"

"Završila sam osnovnu glazbenu", odgovara nevino djevojka koja još ne shvaća bit igre.

Službenica je tada značajno pogleda i nakon svečane pauze progovara:

"Trebate znati da s osnovnom glazbenom školom ne možete biti profesor u glazbenoj školi."

"Znam", kaže pokunjeno djevojka.

Jer, glazbena škola ipak nije Sabor pa da možete tamo biti i bez ikakve škole.

Da završim s onim formalnim: "Ukoliko i vi sami imate slična iskustva, pošaljite nam ih poštom"? Ne, nemojte. Trebalo bi nam tisuće blogova.

A od blogova, kao što i sami znate, nema kruha.

Javljanje

Kao što znate, jednom mjesečno je nezaposleni dužan javiti se na Zavod. Mislite da je to samo mahnuti rukom i reći: "Hej, evo mene!"? U pravu ste. Jedino što vam još daju štambilj u vašu iskaznicu nezaposlenog. Nekada davno u školi sam skupljao štambilje kao nagrade. Sad skupljam štambilje za javljanje. Imam ih već sedam. Želi se netko mijenjati? Tri ivanečka štambilja za jedan zagrebački?

Čemu, dakle, to obavezno mjesečno javljanje? Osim zbog prikupljanja štambilja i kasnije eventualne razmjene. Kao prvo, vi na taj način javite da ste živi i dovoljno zdravi da dođete do zavoda. Poznajem jednu mladu osobu koja je svake godine dužna javiti zavodu za mirovinsko da je živa. Piše takozvanu izjavu o životu. Uz to prilaže potvrdu o studiranju. Što, muči vas pitanje zašto nije potvrda o studiranju dovoljan dokaz da je netko živ? Studiram, dakle jesam, mislite (dakle, postojite). E, pa, velkam tu Kroejša! Morate javiti i da ste živi. Tako i ja javim da sam živ. Nek se čuje, nek se zna.

Drugo, javljate da ste i dalje nezaposleni. Mislim, ni to zapravo ne morate javiti. Ako se zaposlite, to će već javiti vaš poslodavac. Ako radite na crno, to nećete javljati. Svejedno, dolaskom na zavod vi jasno stavljate do znanja da ste nezaposleni. Dobro dođe i vama da se podsjetite na to.

Treće, svojim mjesečnim dolaskom na zavod javljate i da ste i dalje aktivni tražitelj posla. Javljanje vam dođe kao svečana prisega kako ćete tražiti posao dok vas je god. U pravu ste. Tražit ćete posao dok vas je god.

A i to vam je lijepa prigoda da negdje izađete. Ne idete u kino, ne pijuckate po kafićima. Svega ste se toga odrekli možda i prije no što vam je vaš posljednji poslodavac svečano uručio vašu radnu knjižicu. Ovako barem jednom mjesečno imate gdje svratiti. I dobijete štambilj za to, kao na nekim amaterskim utrkama.

Razmišljam kako će to izgledati kad jednom prestanem tamo dolaziti. I nema me mjesec, i nema me dva, i nema me više. Pretpostavljam da će isprva misliti kako sam slučajno zaboravio. Kad prođe još jedan mjesec, već će se početi pitati što mi je. Nakon par mjeseci neće više moći izdržati i poslat će mi dvojicu na vrata. Oni će nervozno pozvoniti i nestrpljivo čekati da im se vrata otvore.

"Dobar dan, mi smo iz Zavoda. Došli smo samo pitati zašto se Vaš suprug nama prestao javljati?", izdeklamirat će unaprijed pripremljeni tekst.

Moja supruga, obavijena crninom, briznut će u plač i kroz suze reći da su me pokopali na groblju za siromahe prije par mjeseci.

Ova dvojica će stajati zbunjeno par sekundi. Onda će istodobno pustiti uzdah olakšanja i otrti znojna čela.

"Dobro, hvala Vam, sad nam je lakše", reći će,

"Mi smo se uplašili da se slučajno nije zaposlio".

2014.

Znam, debelo kasnim s ovom temom. Ustvari, to i nije novogodišnja čestitka, nju sam već uputio preko Facebooka. Svim svojim kolegama po nezaposlenosti rekoh: "Vi ste jedina manjina kojoj želim nestanak u nastupajućoj godini".

Meni su moji prijatelji, zauzvrat, poželjeli da ovaj blog što duže izlazi. "Bila bi velika šteta", kažu oni, "da ti sad nađeš posao i onda prekineš s blogom". Da, i mene malo muči to pitanje. S jedne strane moj mali osobni dobitak (zapošljavanje), a s druge – veliki gubitak za blogersku zajednicu. :-) Čak imam i suludi plan da po dobitku posla i dalje nastavim s ovim blogom. Mislim, ne činim krivično djelo?

Tako da sam u jednom trenutku opijenosti novogodišnjim slavljem obećao svojim frendovima kako ih neću ostaviti na cjedilu u ovoj godini. Pisat ću blogove i molbe za posao. To mi ispunjava život. S tim što se blogovi dopadaju brojnima, a molbe se za sad nisu nikome dopale. Onda je jasno da se trebam posvetiti blogovima, to mi ide puno bolje.

Nisu svi bili opijeni tim slavljem. Recimo, ministar rada je sasvim trezveno poručio da će se broj nezaposlenih u ovoj godini povećati. Drugim riječima, ne da ta ugrožena manjina neće nestati, nego će postati većina. Osnujete stranku nezaposlenih i zajamčena vam je dvotrećinska pobjeda na parlamentarnim izborima. Ministar je, ipak, učinio nešto povijesno – rekao je istinu. Trijezan i pri zdravoj savjesti. Raniji bi se ministri prije intervjua nečim dobrano opili, pa bi onda blagoglagoljivo obećavali posao svima, a ne samo njima. Kasnije bi objašnjavali da smo mu izvukli riječi iz konteksta. Kao što je on prethodno izvukao domaću brlju iz ostave.

Ja sebi ipak želim da me u ovoj godini netko zamijeni. Ionako će diplomirati deseci studenata nekih fakulteta za proizvodnju nezaposlenih. Vidim da mlade kolege već pišu blogove. Unaprijed znaju što ih čeka. Ja ih mogu za početak uputiti u tajne ovog zanata. A onda su ionako godine pred njima, uvježbat će se do savršenstva.

A osobitu bi mi čast predstavljalo kad bi me na mjestu pisca ovoga bloga zamijenio neki od ministara. Može baš onaj što razmišlja trijezno. A može i onaj s brljom iz ostave. To bi ovome blogu dalo dodatnu draž.

Odmah mu dajem sva autorska prava....