Javljanje

Kao što znate, jednom mjesečno je nezaposleni dužan javiti se na Zavod. Mislite da je to samo mahnuti rukom i reći: "Hej, evo mene!"? U pravu ste. Jedino što vam još daju štambilj u vašu iskaznicu nezaposlenog. Nekada davno u školi sam skupljao štambilje kao nagrade. Sad skupljam štambilje za javljanje. Imam ih već sedam. Želi se netko mijenjati? Tri ivanečka štambilja za jedan zagrebački?

Čemu, dakle, to obavezno mjesečno javljanje? Osim zbog prikupljanja štambilja i kasnije eventualne razmjene. Kao prvo, vi na taj način javite da ste živi i dovoljno zdravi da dođete do zavoda. Poznajem jednu mladu osobu koja je svake godine dužna javiti zavodu za mirovinsko da je živa. Piše takozvanu izjavu o životu. Uz to prilaže potvrdu o studiranju. Što, muči vas pitanje zašto nije potvrda o studiranju dovoljan dokaz da je netko živ? Studiram, dakle jesam, mislite (dakle, postojite). E, pa, velkam tu Kroejša! Morate javiti i da ste živi. Tako i ja javim da sam živ. Nek se čuje, nek se zna.

Drugo, javljate da ste i dalje nezaposleni. Mislim, ni to zapravo ne morate javiti. Ako se zaposlite, to će već javiti vaš poslodavac. Ako radite na crno, to nećete javljati. Svejedno, dolaskom na zavod vi jasno stavljate do znanja da ste nezaposleni. Dobro dođe i vama da se podsjetite na to.

Treće, svojim mjesečnim dolaskom na zavod javljate i da ste i dalje aktivni tražitelj posla. Javljanje vam dođe kao svečana prisega kako ćete tražiti posao dok vas je god. U pravu ste. Tražit ćete posao dok vas je god.

A i to vam je lijepa prigoda da negdje izađete. Ne idete u kino, ne pijuckate po kafićima. Svega ste se toga odrekli možda i prije no što vam je vaš posljednji poslodavac svečano uručio vašu radnu knjižicu. Ovako barem jednom mjesečno imate gdje svratiti. I dobijete štambilj za to, kao na nekim amaterskim utrkama.

Razmišljam kako će to izgledati kad jednom prestanem tamo dolaziti. I nema me mjesec, i nema me dva, i nema me više. Pretpostavljam da će isprva misliti kako sam slučajno zaboravio. Kad prođe još jedan mjesec, već će se početi pitati što mi je. Nakon par mjeseci neće više moći izdržati i poslat će mi dvojicu na vrata. Oni će nervozno pozvoniti i nestrpljivo čekati da im se vrata otvore.

"Dobar dan, mi smo iz Zavoda. Došli smo samo pitati zašto se Vaš suprug nama prestao javljati?", izdeklamirat će unaprijed pripremljeni tekst.

Moja supruga, obavijena crninom, briznut će u plač i kroz suze reći da su me pokopali na groblju za siromahe prije par mjeseci.

Ova dvojica će stajati zbunjeno par sekundi. Onda će istodobno pustiti uzdah olakšanja i otrti znojna čela.

"Dobro, hvala Vam, sad nam je lakše", reći će,

"Mi smo se uplašili da se slučajno nije zaposlio".