Postoje
sretnici koji ne znaju treba li ovaj moj blog shvatiti kao zbilju ili
kao zezanje. Njima je Zavod za zapošljavanje samo jedno mitsko ime
poput Arkadije ili Dembelije.
Ali postoje
i nesretnici koji kuže sve. Kad sam počeo pisati, bilo ih je
344591. Danas ih je 374136. Dakle, trideset tisuća novih čitatelja
mog bloga. Odnosno, onih koji ga i ne trebaju čitati. Jer im je sve
jasno prije no što išta pročitaju.
Javlja mi se
jedan dvadesetpetogodišnjak. Kaže, prošao je onaj famozni prvi
dan na Zavodu. U ovih par mjeseci službenici
su se prilično izvještili u smišljanju pitanja. Pa su tog mladića
pitali ima li možda braniteljski status. Da, naravno da ima. S dvije
godine je otišao u rat i vratio se pobjedonosno s šest. I sad mu je
dosadno primati braniteljsku mirovinu, pa je otišao zezati se na
Zavodu.
Jedna je
djevojka, pak, imala razgovor dostojan najboljih Platonovih dijaloga.
Ili, bolje, Monty Pythonovih.
"Studirate
li?"
"Da,
ali sam izvanredni student".
"Jeste
li sigurni?", pokušava službenica pokrenuti vječnu filozofsku
raspravu o izvjesnosti. "Ako ste redovan student, nemate pravo
biti na Zavodu."
Usput, moj
je prijedlog da specijalno obučeni psi pronalaze eventualne redovne
studente u registru nezaposlenih. I što bi falilo da se i redovni
studenti prijave kao nezaposleni? Ionako je upis na većinu naših
studija zapravo odloženi upis u Zavod.
No, vratimo
se našem dijalogu:
"Znate
li engleski?", ljubazno pita službenica.
"Da,
znam, provela sam jedno vrijeme u Engleskoj."
"Kako
znate da znate?", nastavlja službenica modernističku raspravu
o sigurnosti spoznaje.
Cura ne zna
što bi na ovo odgovorila. Vot vud ju sej?
Ne da se
službenica, ona ima cijeli rafal pitanja za prvi razgovor. Ono
čuveno jedan
na jedan.Ili, jedan na nula – ono nula ste
vi.
Ide dalje:
"Imate
li još nešto završeno osim srednje škole?"
"Završila
sam osnovnu glazbenu", odgovara nevino djevojka koja još ne
shvaća bit igre.
Službenica
je tada značajno pogleda i nakon svečane pauze progovara:
"Trebate
znati da s osnovnom glazbenom školom ne možete biti profesor u
glazbenoj školi."
"Znam",
kaže pokunjeno djevojka.
Jer,
glazbena škola ipak nije Sabor pa da možete tamo biti i bez ikakve
škole.
Da završim
s onim formalnim: "Ukoliko i vi sami imate slična iskustva,
pošaljite nam ih poštom"? Ne, nemojte. Trebalo bi nam tisuće
blogova.
A od
blogova, kao što i sami znate, nema kruha.
Nema komentara:
Objavi komentar