Referendum

Referendum

Luka i ja sjedimo kod Mireka doma, pijuckamo neki čaj od đumbira i filozofiramo. S obzirom da Luka i ja nemamo posla (oba teolozi), a Mirek radi za državu – imamo vremena za filozofiranje. Da netko hoće sve to zapisati, imali bi već više spisa od Hegela.

U jednom trenutku, Luka se lupi po čelu i kaže nešto kratko i nejasno:

"Pa, da, referendum!"

"Kaj, referendum?", pita Mirek.

"Što, referendum?", pitam ja.

Nama, inače, već pun nos referenduma. Svi pišu i govore ZA ili PROTIV, a mi bi da sredimo prvo svoju situaciju. Imamo svoje obitelji, kasnije ćemo se brinuti o tuđima.

Luka se dao u objašnjavanje:

"Referendum protiv nezaposlenosti. To mislim. Nije li to sjajna ideja? Da tražimo promjenu Ustava i ubacimo članak da svaki građanin Hrvatske ima pravo na rad. Eto, to. Imali bi odmah i široku mrežu volontera, pa, vrapca mu, ima nas već 350 tisuća."

"Dobra ti je ta s mrežom, ali pravo na rad već je dio Ustava", objašnjava Mirek. "U članku...." gleda u mene, ja sam mu u srednjoj školi predavao lekciju o Ustavu. Još o onom Božićnom, kojega su onda mijenjali u dvadeset godina češće nego Ameri svoj u dva stoljeća.

"Ne znam koji je članak, negdje na početku", pravdam se. "A i čemu taj članak? Imamo pravo, ali ne i mogućnost..."

"Onda", nastavlja Luka, "da ubacimo u Ustav odredbu kako makar jedan član obitelji mora raditi?" Jer su i on i žena mu nezaposleni. Meni barem supruga radi.

"Ma, daj", buni se neoženjeni Mirek, "kaj s onima koji nemaju obitelji?"

"Onda bi se ljudi radije ženili i udavali", ne da se Luka.

"E, ja se neću ženiti", protivi se Mirek. "Pa ubacite u Ustav kaj god hoćete."

"Čekaj", smirujem ja situaciju, "ne kaže čovjek da se ti moraš ženiti. Jedino ti sad u Ustavu stoji da se ne smiješ ženiti za dečka", nastavljam svoje davno završeno predavanje o Ustavu.

"A i tih referenduma mi je pun nos. Prošao ovaj o braku, a već ide onaj o ćirilici, pa onda tko zna koji sve ne", maše prstom Mirek.

To je već pokolebalo Luku. Onda se ipak nekako prene iz letargije i kaže Mireku: "Zovi svog susjeda Štefa ovamo. Da njega pitamo. On je glas naroda."

Mirek isprva odbija, pa onda popušta. Dolazi Štef, promatra nas ispitivački.

"Evo, gospodine Stjepane", učtivo će Luka, "što vi mislite o tome da organiziramo referendum kojim bi tražili jamčenje prava za nas nezaposlene?"

Štef gleda par sekundi, nije siguran je li Luka to ozbiljno. Onda odrješito kaže:

"Ma, ostavite se vi dečki referenduma. Odite si vi nekaj delat i zaradit peneze".

Luku je to definitivno pokolebalo. Ne vrijedi što je već iskombinirao cijelu mrežu volontera i sve ostalo. Kome trebaju još i nezaposleni i njihova prava?

Malo tako šutimo, a onda se javlja Mirek s pomirljivom porukom:

"Ma, daj, Luka, pa imaš već u Ustavu sve kaj ti treba. Imaš pravo na rad. Imaš pravo vjenčati se za osobu suprotnog spola. I uskoro ćeš imati i pravo da pišeš latinicom. Kaj bi ti još više htio?"

I kad malo logički razmislite – pored tolikih prava koja mi nezaposleni imamo, nije čudo da brojčano svakodnevno rastemo.

Zaštićeni smo ko lički medvjedi.