Grupno savjetovanje - ovaj put na javi

Nije me izdao osjećaj da će na javi ipak biti sve drugačije nego u snu. Smjestili su nas u podrumsku učionicu. Ona više liči na preuređeno atomsko sklonište. Očito je objekt građen u vrijeme kada je postojala procjena da bi Rusi ili Ameri mogli baciti atomsku bombu na Ivanec, strateški vrlo bitnu točku u hladnoratovskom nadmetanju. Čisto da znate – u slučaju atomskog rata, nezaposleni će biti možda i jedini preživjeli stanovnici Ivanca. Koji će i nakon nuklearne apokalipse ostati nezaposleni – jer, gdje će tek onda raditi?

Prostorija je bila dosta tamna, a s obzirom da nas se u nju smjestilo tridesetak nas uskoro nije bilo dovoljno ni stolica ni kisika. Ja sam već počeo disati na škrge.

Savjetovanje je vodila jedna teta pedesetih godina. Prvo je krenula prozivka: "Ambrušec!" "Ovdje!", "Jurgec!" "Tu", "Korpar!", "Prisutna!", "Pižeta!" "Tu sam" "Porobija!" "Ovdje!", rekoh. "Ti nisi odavde?", upitao me neki čovjek u klupi iza. "Ne, ja sam iz Maruševca, tamo su takva prezimena", odvratih. "Posavec", nastavila je teta prozivku. Zavladala je šutnja. "Stjepan Posavec!" viknula je jače. Nitko se nije javio. "Dakle, njega nema već drugi put na ovom savjetovanju!", reče i prekriži njegovo ime. "Ako vas nema na ovim savjetovanjima, vi gubite pravo nezaposlenog", dodala je hladno i upozoravajuće, kao zatvorski čuvar koji je upravo ustrijelio zatvorenika u pokušaju bijega.

Onda mi je pala na pamet ideja kako bih ja riješio problem nezaposlenosti u Hrvatskoj. Pozivao bih nezaposlene na grupna savjetovanja u npr. 10 ujutro. Oni bi tada došli, a ja bih održao savjetovanje u 9. I sve ih onda prekrižio zbog nedolaska. Vjerujte mi na riječ, ja nisam političar koji daje lažna obećanja. Ako mene izaberete za premijera, najkasnije u roku od tri mjeseca Hrvatska više neće imati nezaposlenih. Metoda je toliko jednostavna da se stvarno pitam kako to da nikome nije već pala na pamet. Uostalom, kako i sami vidite, ni bacanje atomske bombe neće riješiti pitanje nezaposlenih.

Onda je ona teta uključila grafoskop, koji je, pretpostavljam, posuđen iz Muzeja stare tehnike i narodne radinosti. Na foliji je pisalo velikim slovima:

Nezaposlena osoba je osoba u dobi između 15 i 65 godina života koja:

• je sposobna ili djelomično sposobna za rad,
• nije u radnom odnosu,
• aktivno traži posao i
• raspoloživa je za rad.

I onda je teta predavačica rekla:

"Nezaposlena osoba je osoba u dobi između 15 i 65 godina života koja:

• je sposobna ili djelomično sposobna za rad,
• nije u radnom odnosu,
• aktivno traži posao i
• raspoloživa je za rad."

Zvuči vam poznato?

Jedino je još dodala da vlasnici i direktori tvrtki također nisu nezaposleni. "Ako je to netko od vas, onda on ne može biti prijavljen na Zavodu". Ja sam napeto iščekivao hoće li ustati neki gospodin u sivom odijelu s kožnom aktovkom i uvrijeđeno napustiti skup. No, moja je mala prognoza da ćete na Zavodu prije vidjeti Tyrannosaurusa Rexa kako izvodi pačji ples nego vlasnika ili direktora tvrtke.

I ostatak savjetovanja išao je istim obrascem. Prvo natpis na foliji, pa onda glasno čitanje istog. Ima to svoju logiku. Ako ste nepismeni, pratite usmeno predavanje. Ako ste gluhi, čitate s folije. Jedino je grafoskop brujio sve jače, pa u jednom momentu crkao. Muzej stare tehnike ostao je bez vrijednog eksponata. Time je skup bio završen, jer teta nije imala odakle čitati tekstove.

Iz svega sam shvatio kao glavnu poruku da se moram poprilično potruditi kako bih bio nezaposlen. Moram redovito dolaziti na grupna savjetovanja. I ne smijem biti vlasnik ili direktor tvrtke. Čvrsto sam sebi obećao da ću se držati i jednog i drugog. Inače više neću biti nezaposlen. I što ću onda raditi?

Napuštajući zgradu Zavoda vidjeh ploču na kojoj piše da se tu nalazi i mjesni ogranak jedne velike političke stranke.

"Baš je to prikladno", pomislih.

I oni će preživjeti atomski rat.