Jedan na jedan

Dakle, nas nezaposlene savjetuju sa svih strana. Web stranice su prepune svakakvih savjeta. Kako da napišete CV. Nemojte pričati o svojoj prvoj ljubavi, poslodavca to ne zanima. U molbi recite u čemu ste stvarno dobri, a što ima veze s poslom. To što kuhate vrhunsku sarmu neće zanimati tvrtku za prodaju informatičke opreme. I moj omiljeni savjet: nemojte na razgovoru za posao imati slušalice u ušima. Jer ćete namjesto pitanja poslodavca, čuti Rihannu. A nema posla kod nje. Samo slijedite ove jednostavne upute i posao vam je nadomak ruke.

No, imamo i mi svoje individualne savjetnike, naše duhovne vodiče kroz tamni svijet nezaposlenosti. Moja je savjetnica mlada i simpatična službenica Zavoda, koja pripada onom rijetkom sloju mladih što su dobili posao odmah po svršetku školovanja. Dobro, priznajem, više bi mi godilo kad bi me savjetovao netko tko je prošao isto što i ja. No, u kulturi u kojoj su glavni savjetnici za brak oni koji se nisu nikada ženili, nije zgoreg da nezaposlene savjetuju oni koji nikada nisu bili nezaposleni. Kod nas siti znaju sve o gladnima.

Na prvom savjetovanju revno je bilježila što ja sve to znam i kakvo radno iskustvo imam do sada.

Ja joj rekoh da sam radio sve – od pomoćnog kuhara i zaštitara, preko prosvjete do glavnog administrativca.

- Imate diplome za to?, pita ona.

- Čudno, ali za pomoćnog radnika vam ne daju diplomu. Čak vam ne daju diplomu ni za glavnog administrativca. Imam samo diplome za rad u školi i na fakultetu.

- Znate li engleski? - upitala me.

- Studirao sam tamo, pa sam to morao znati. Njima slabo ide naš hrvatski, ne znaju ni moje ime izgovoriti kako valja.

- I gdje sve mislite tražiti posao?

- Hm, osim profesure, mogu, primjerice, biti novinar.

- Ali nemate novinarski fakultet?

- Ne, nemam. Kao što ga ni deset najboljih novinara Hrvatske nema. Ako mislite da ne bih znao održati intervju s nekom starletom – u pravu ste. Ali bih znao održati intervju s nekom pametnom osobom. I napisati kolumnu, ili blog. I to na pravilnom hrvatskom.

Prešutio sam joj da ću se u svom blogu malo zezati na njen račun.

- I još nešto?

- PR. HR. Sve sam to morao savladavati da bih radio to što sam radio. Sve što uključuje vođenje timova, pravljenje projekata, prezentiranje, individualno savjetovanje.

- Imate diplome za to?

- Pitali ste me što znam raditi. A inače imam hrpu diploma i eto mene na Zavodu. Znam i prevoditi, preveo sam do sada knjigu i pol i dosta članaka. A nemam diplomu za to, čudo od djeteta, što ćete.

Onda je konačno uslijedilo ono zbog čega se ovo zove savjetovanje:

- Znate, morate aktivno tražiti posao. To je ono najbitnije. Javljati se na sve oglase. Napisati CV. Pisati molbe i to specifične molbe.

Tada sam doživio trenutak samospoznaje. Znate ono "aha" iskustvo? Ja nisam Christiano Ronaldo. On ne mora aktivno tražiti posao. Mora čak bježati od njega. Isključi i telefon i mobitel, jer ga stalno zivkaju razni menadžeri, šeici i slični. Stalno mu stižu nemoralne ponude.

- Dobro – svečano sam obećao – tražit ću aktivno posao.

Ogroman je trud preda mnom. Jer toliko ima ponuda na burzi rada, da ću morati stalno pisati molbe.

I onda se dogodio najljepši trenutak u mojoj besposličarskoj karijeri. Dobio sam knjižicu nezaposlenog! Znate, ja nisam imao sreće u ona vremena kad su se dijelile partijske knjižice. Posljednja koju sam imao bila je ona iz sveučilišne biblioteke. A sada, evo, nakon toliko godina, opet imam knjižicu. S potpisima i pečatima.

Stavio sam je u prednji džep košulje, tako da je svi mogu vidjeti. Upravo je isteklo mojih trideset minuta savjetovanja. Izašao sam ponosan i prosvijetljen.