Neću vas gnjaviti
brojkama, ali jednu ipak moram spomenuti.
344591.
Zvuči kao telefonski broj. Ali nije. To je brojka nezaposlenih u Republici Hrvatskoj na današnji dan. Tako barem piše na stranici Hrvatskog zavoda za zapošljavanje.
Morate biti precizni kad izgovarate tu brojku. Tristo četrdeset četiri tisuće i petsto devedeset jedan. Ne preskočite ovog jednog na kraju. Jer taj jedan sam ja.
Ako malo razmislite, prilično velika brojka. Nije slučajno da nas zovu "vojska nezaposlenih". Jer s tolikim brojem vojnika mi bismo bili regionalna sila. Dobili bismo puno onih bitaka o kojima ste učili iz povijesti. Da smo mi priskočili u pomoć Aleksandru Makedonskom ili Napoleonu, sada bi cijeli svijet bio Makedonija ili Francuska. Kako vam se već više dopada.
No, mi nismo nikakva vojska. Nemamo oružje. Ne borimo se zajedno. Nismo u opasnosti da poginemo, nego, eventualno, samo da umremo od gladi. Ili da zahrđamo od nerada. Naša pobjeda je pronalazak posla. Ne trebaju nam lovorike i medalje. Treba nam samo posao, s plaćom i doprinosima.
Bez posla sam "tek" četiri mjeseca. Bilo bi jako zanimljivo da vam ispričam što sam radio i kako sam ostao bez posla. Pravi mali roman. S dosta sočnih detalja. Koji bi drastično podigli čitanost ovog bloga. Ali to vam neću pričati. Niti ću kukati da mi je teško. Ili se buniti protiv vlasti zbog sadašnje situacije. Ja pišem samo jedan mali dnevnik. I nemam namjeru oplakivati svoju sudbinu. Nego je uzeti u svoje ruke. O tome ću vam već pričati, kad dođe vrijeme.
U suštini, ja sam čovjek koji jako poštuje ljude na vlasti. Pravi režimski podanik. Pa sam primijetio kako sve dosadašnje hrvatske vlasti imaju jednu zajedničku crtu kad se radi o odnosu prema nezaposlenima. Oni se maksimalno zezaju na naš račun. Mislim, nije baš da im je neki smisao za humor. Ja tu vrstu humora zovem humor na mozgu. Ili, čak i malo oštrije - humor na debelom crijevu. Svejedno, meni kao režimski nastrojenom čovjeku ne ostaje ništa drugo nego da se i ja počnem zezati na račun nas nezaposlenih.
Ukratko, kanim vas nasmijati. Zezati se na svoj račun. I na račun onih koji se zezaju na moj račun. Ne bojte se, ne čekaju vas nikakvi računi na kraju mjeseca. Sve je besplatno. Mislim, za vas zaposlene. Za nas nezaposlene baš i nije besplatno. Ili, zapravo, baš i jest besplatno.
No, ovo je, kako ono kažu, non-fiction literatura. Dakle, svaka sličnost sa stvarnim događajima je namjerna. Neće mi biti teško biti humorističan. Najčešće ću vam samo prenositi ono što se stvarno događa. I vidjet ćete da je to, u suštini, urnebesno smiješno.
Ako se slučajno netko osjeti povrijeđenim - unaprijed se ne ispričavam. Ne dezinficiram svoje fore. Mislim, kad već trpite sve ovo izmotavanje u posljednja dva i kusur desetljeća, ne vidim što bi vam moje fore smetale.
A veličina je čovjeka u moći da podnese i zezanje na svoj račun. Mi, nezaposleni, u tom smo podnošenju pravi profesionalci.
344591.
Zvuči kao telefonski broj. Ali nije. To je brojka nezaposlenih u Republici Hrvatskoj na današnji dan. Tako barem piše na stranici Hrvatskog zavoda za zapošljavanje.
Morate biti precizni kad izgovarate tu brojku. Tristo četrdeset četiri tisuće i petsto devedeset jedan. Ne preskočite ovog jednog na kraju. Jer taj jedan sam ja.
Ako malo razmislite, prilično velika brojka. Nije slučajno da nas zovu "vojska nezaposlenih". Jer s tolikim brojem vojnika mi bismo bili regionalna sila. Dobili bismo puno onih bitaka o kojima ste učili iz povijesti. Da smo mi priskočili u pomoć Aleksandru Makedonskom ili Napoleonu, sada bi cijeli svijet bio Makedonija ili Francuska. Kako vam se već više dopada.
No, mi nismo nikakva vojska. Nemamo oružje. Ne borimo se zajedno. Nismo u opasnosti da poginemo, nego, eventualno, samo da umremo od gladi. Ili da zahrđamo od nerada. Naša pobjeda je pronalazak posla. Ne trebaju nam lovorike i medalje. Treba nam samo posao, s plaćom i doprinosima.
Bez posla sam "tek" četiri mjeseca. Bilo bi jako zanimljivo da vam ispričam što sam radio i kako sam ostao bez posla. Pravi mali roman. S dosta sočnih detalja. Koji bi drastično podigli čitanost ovog bloga. Ali to vam neću pričati. Niti ću kukati da mi je teško. Ili se buniti protiv vlasti zbog sadašnje situacije. Ja pišem samo jedan mali dnevnik. I nemam namjeru oplakivati svoju sudbinu. Nego je uzeti u svoje ruke. O tome ću vam već pričati, kad dođe vrijeme.
U suštini, ja sam čovjek koji jako poštuje ljude na vlasti. Pravi režimski podanik. Pa sam primijetio kako sve dosadašnje hrvatske vlasti imaju jednu zajedničku crtu kad se radi o odnosu prema nezaposlenima. Oni se maksimalno zezaju na naš račun. Mislim, nije baš da im je neki smisao za humor. Ja tu vrstu humora zovem humor na mozgu. Ili, čak i malo oštrije - humor na debelom crijevu. Svejedno, meni kao režimski nastrojenom čovjeku ne ostaje ništa drugo nego da se i ja počnem zezati na račun nas nezaposlenih.
Ukratko, kanim vas nasmijati. Zezati se na svoj račun. I na račun onih koji se zezaju na moj račun. Ne bojte se, ne čekaju vas nikakvi računi na kraju mjeseca. Sve je besplatno. Mislim, za vas zaposlene. Za nas nezaposlene baš i nije besplatno. Ili, zapravo, baš i jest besplatno.
No, ovo je, kako ono kažu, non-fiction literatura. Dakle, svaka sličnost sa stvarnim događajima je namjerna. Neće mi biti teško biti humorističan. Najčešće ću vam samo prenositi ono što se stvarno događa. I vidjet ćete da je to, u suštini, urnebesno smiješno.
Ako se slučajno netko osjeti povrijeđenim - unaprijed se ne ispričavam. Ne dezinficiram svoje fore. Mislim, kad već trpite sve ovo izmotavanje u posljednja dva i kusur desetljeća, ne vidim što bi vam moje fore smetale.
A veličina je čovjeka u moći da podnese i zezanje na svoj račun. Mi, nezaposleni, u tom smo podnošenju pravi profesionalci.
Vidim nema još komentara, pa da ugram tu čast :)
OdgovoriIzbrišiNadam se da ovaj blog neće trajati samo do trenutka kada dobijete posao... jer pretostavljam da za jednog sposobnog profesora poput vas, NADAM se, lako će se naći mjesto u prosvijeti. Ali Bože moj, u ovoj državi svega postoji.
Do onda, uživati ćemo u vašim blog razmišljanjima :))
Ah, blog će trajati dok me bude pucala inspiracija. A vidjet ćemo hoće li dulje trajati inspiracija ili nezaposlenost. :-)
OdgovoriIzbrišiU ovoj državi nema posla ni za sposobnije profesore od mene. Nije nemoguće da se nešto nađe, ali ipak ću morati ja biti sam sebi svoj gazda. Ti si izabrao dobar fakultet (valjda si i dalje na FER-u) i tu već ima neke perspektive. Drži se toga.