1. srpnja 2013.
Hrvatska je ušla u EU.
Istog tog dana ja sam ušao u Zavod za zapošljavanje (HZZ). Jer mi je dan ranije istekao otkazni rok.
- Dobar dan, ja bih se prijavio, rekoh.
I onda su krenula pitanja posuđena iz Monty Pythona.
- Jeste li nezaposlena osoba?, glasilo je prvo u nizu.
Ja objašnjavam da mi je upravo jučer istekao otkazni rok.
- Primate li možda obiteljsku mirovinu?
Drugim riječima, jesam li udovac sa ženinom mirovinom.
- Ne primam nikakvu mirovinu. Žena mi je, hvala Bogu, živa i zdrava.
Mislim, ono, da primam mirovinu, sad bih sjedio u kafiću i lamentirao zbog današnje mladeži i loših Dinamovih igara. I sjetno gledao izblijedjele fotografije pokojne supruge.
- Jeste li možda direktor nekog poduzeća, trgovačkog društva ili vlasnik neke tvrtke?
Ok, sad sam već odlučio biti ironičan. Pitam:
- Koliko se vama na Zavod javi direktora poduzeća i vlasnika tvrtki?
- Pa, ja to moram pitati, takva je procedura, pravda se tajnica.
Vidim da nema svrhe razmišljati o smislu ispitivanja. Podsjetila me na jednog policajca koji je prije jedno desetak godina ušao u moj ured i hladno pitao: "Jeste li možda na prostoru vašeg kampusa vidjeli Antu Gotovinu ili nekog od njegovih jataka?" Da, stvaran događaj, ne izmišljam. "Gotovinu nisam vidio već par godina, a pojma nemam tko su mu jataci", rekao sam. "Znate, takva je procedura", objasnio je policajac i otišao dalje loviti Gotovinu. Sumnjam da je to taj koji ga je ulovio. Uglavnom, procedura je izgovor da upitate nešto glupo.
- Imate li registrirani obrt?
- Nemam, odgovaram.
Ima ona i boljih pitanja:
- Ispunjavate li možda uvjete za starosnu mirovinu?
Eh, to me je već pomalo uvrijedilo. Mislim, poznajete me. Izgledam li vam kao netko tko bi trebao ići u starosnu mirovinu?
A onda ide i sasvim suprotno pitanje:
- Jeste li možda učenik ili redovan student?
Njoj baš teško ide s određivanjem koliko imam godina? Negdje između 15 i 70. No, dobro, ovo me nije naljutilo, godi mi da netko misli da sam tako mlad. A u stvarnosti, imam tijelo sedamdesetogodišnjaka i mozak petnaestogodišnjaka.
A predstava s ispitivanjem se nastavlja:
- Jeste li radno sposobni? Imate li kakvo ograničenje zbog problema s tjelesnim ili duševnim zdravljem?
- Neograničeno sam radno sposoban, odgovorih. Mislim, nije baš da bih mogao po cijeli dan nositi cement, ali sve ispod toga je sasvim u redu.
Istog tog dana ja sam ušao u Zavod za zapošljavanje (HZZ). Jer mi je dan ranije istekao otkazni rok.
- Dobar dan, ja bih se prijavio, rekoh.
I onda su krenula pitanja posuđena iz Monty Pythona.
- Jeste li nezaposlena osoba?, glasilo je prvo u nizu.
Ja objašnjavam da mi je upravo jučer istekao otkazni rok.
- Primate li možda obiteljsku mirovinu?
Drugim riječima, jesam li udovac sa ženinom mirovinom.
- Ne primam nikakvu mirovinu. Žena mi je, hvala Bogu, živa i zdrava.
Mislim, ono, da primam mirovinu, sad bih sjedio u kafiću i lamentirao zbog današnje mladeži i loših Dinamovih igara. I sjetno gledao izblijedjele fotografije pokojne supruge.
- Jeste li možda direktor nekog poduzeća, trgovačkog društva ili vlasnik neke tvrtke?
Ok, sad sam već odlučio biti ironičan. Pitam:
- Koliko se vama na Zavod javi direktora poduzeća i vlasnika tvrtki?
- Pa, ja to moram pitati, takva je procedura, pravda se tajnica.
Vidim da nema svrhe razmišljati o smislu ispitivanja. Podsjetila me na jednog policajca koji je prije jedno desetak godina ušao u moj ured i hladno pitao: "Jeste li možda na prostoru vašeg kampusa vidjeli Antu Gotovinu ili nekog od njegovih jataka?" Da, stvaran događaj, ne izmišljam. "Gotovinu nisam vidio već par godina, a pojma nemam tko su mu jataci", rekao sam. "Znate, takva je procedura", objasnio je policajac i otišao dalje loviti Gotovinu. Sumnjam da je to taj koji ga je ulovio. Uglavnom, procedura je izgovor da upitate nešto glupo.
- Imate li registrirani obrt?
- Nemam, odgovaram.
Ima ona i boljih pitanja:
- Ispunjavate li možda uvjete za starosnu mirovinu?
Eh, to me je već pomalo uvrijedilo. Mislim, poznajete me. Izgledam li vam kao netko tko bi trebao ići u starosnu mirovinu?
A onda ide i sasvim suprotno pitanje:
- Jeste li možda učenik ili redovan student?
Njoj baš teško ide s određivanjem koliko imam godina? Negdje između 15 i 70. No, dobro, ovo me nije naljutilo, godi mi da netko misli da sam tako mlad. A u stvarnosti, imam tijelo sedamdesetogodišnjaka i mozak petnaestogodišnjaka.
A predstava s ispitivanjem se nastavlja:
- Jeste li radno sposobni? Imate li kakvo ograničenje zbog problema s tjelesnim ili duševnim zdravljem?
- Neograničeno sam radno sposoban, odgovorih. Mislim, nije baš da bih mogao po cijeli dan nositi cement, ali sve ispod toga je sasvim u redu.
Da joj kažem da sam
malo drmnut? Neću.
- A tražite li posao?
Sad sam već postao bezobrazan.
- Ne. Samo novac.
Nisam je uspio zasmijati. Pogledala me značajno i dala konačnu dijagnozu:
- Vi ste onda nezaposlena osoba.
I time sam uveden u onaj golemi registar svih onih koji nisu direktori, vlasnici, penzioneri, učenici, studenti, a nemaju posla i traže ga.
PS: Koliko god vam se ovaj dijalog činio nerealnim, on se stvarno dogodio. Štoviše, on se stalno događa. Dok ovo čitate, barem tri nesretnika odgovaraju na ista pitanja. Jer se ona brojka iz prvog teksta neprestano povećava.
- A tražite li posao?
Sad sam već postao bezobrazan.
- Ne. Samo novac.
Nisam je uspio zasmijati. Pogledala me značajno i dala konačnu dijagnozu:
- Vi ste onda nezaposlena osoba.
I time sam uveden u onaj golemi registar svih onih koji nisu direktori, vlasnici, penzioneri, učenici, studenti, a nemaju posla i traže ga.
PS: Koliko god vam se ovaj dijalog činio nerealnim, on se stvarno dogodio. Štoviše, on se stalno događa. Dok ovo čitate, barem tri nesretnika odgovaraju na ista pitanja. Jer se ona brojka iz prvog teksta neprestano povećava.
To je isto kad ti doma poštom pošalju formular i onda u tom istom formularu moraš navesti adresu... ??
OdgovoriIzbrišiPa, to oni samo provjeravaju znaš li vlastitu adresu. Stari psihološki trik. :-)
Izbriši