Jedinstven slučaj

Nisam vam ispričao najzanimljiviji dio dijaloga sa službenicom zavoda. To je bio trenutak kad me je upitala što sam po zanimanju.
- Svećenik, rekoh.
Uspio sam zadobiti njezinu pozornost. Vjerojatno bi se manje iznenadila da sam rekao: "Ja sam John Lennon. Odglumio sam vlastitu smrt i došao u Ivanec osnovati nove Beatlese." Ili: rekao: "Ja sam drug Tito. Želim vidjeti jeste li skrenuli s moga puta."
Ipak je progovorila nakon svega par minuta šutnje.
- I sada otkazujete svećenički obrt?
- Da, otkazujem obrt.
Mislim da sam sada zadobio i vašu pozornost. Otkazujem svećenički OBRT? Da, dragi moji, dobro došli u Republiku Hrvatsku, zemlju s najljepšom obalom i djevojkama. I najzanimljivijim zakonima na svijetu. Jer, ja sam bio zaveden u evidenciju obrtnika. Svećenici su, prema našim propisima, obrtnici. Netko s genijalnim smislom za humor, razmišljajući o tome u koju kategoriju da nas strpa, došao je na jednostavnu ideju da se tu radi o obrtu. Velečasni Željko Porobija, obrt za spašavanje duša. Molitve, obredi, propovijedi. Po povoljnoj cijeni, stalnim mušterijama poseban popust. Krstite svoje dijete i sahranite svoju baku gratis. Tri propovijedi po cijeni dvije. Mogućnost plaćanja u ratama.
- Zašto sada otkazujete obrt?
- Kriza je. A i ubija konkurencija, objašnjavam. Kinezi nas satraše. Nude propovijedi, molitve i obrede po triput jeftinijim cijenama. Jest da je pola na kineskom i da miješaju Budu i Isusa, ali to se najbolje prodaje po hipermarketima. Tako nekako joj objašnjavam.
- Hm...., mozga službenica. A što ste po obrazovanju?
- Završio visoku obrtničku za svećenike, odgovaram.
Sad mi baš leži sarkazam.
- Mislim, jeste li diplomirali, magistrirali, što...?
- Doktorirao sam, ako Vam što to znači.
Ona klika bjesomučno po kompjutoru. Upisuje moje podatke, pretražuje registre.
- Mi ovdje nemamo takvog, konstatira pobijeđeno.
- Nemate takvog? A ja sam mislio da u Ivancu imate barem dvadesetak bivših svećenika s doktoratom teologije.
- Eh. Što znate raditi?
- Kuham, sviram gitaru, držim predavanja, i još štošta drugog.
Ona me pozorno promatra, ne zna je li ja to ozbiljno ili se zezam. Ja je pozorno promatram, ne znam je li ona to ozbiljno ili se zeza.
Prolazi još par trenutaka šutnje i onda ona ozareno kaže:
- Vi biste trebali ići na savjetovanje.
- Već sam to prošao, odgovaram. I psiholog je digao ruke.
- Ne, ne to savjetovanje. Savjetovanje za posao. Prvo na grupno savjetovanje, pa onda na individualno. Da se bolje pripremite za traženje posla. Kojeg ste dana slobodni?
Ona se to i dalje izmotava na moj račun. Kojeg su dana nezaposleni zauzeti?
Ubrzo se ona i sama dosjeti.
- Je li može sutra u 11.30? Nije Vam rano, pretpostavljam?
Za nju sam ja besposlena lijenčina koja spava do podneva.
- Navinut ću sat da zvoni ranije, kažem pristajući na njezinu sliku o meni.
- Onda se vidimo sutra na grupnom savjetovanju.
- Vidimo se, obećavam.
I odlazim, blago mučen radoznalošću što me na tom grupnom savjetovanju čeka.